Iz priloga Marica Stanković: Zar smo zaboravili živjeti?

Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec…. i tako godinama. Disciplinirano ustajemo, krećemo u ispunjavanje svojih obveza u obitelji, na poslu, u društvu.
Tehnika je napredovala, život nam je uvelike olakšan korištenjem brojnih strojeva i pomagala, naš je standard porastao. I sve je vodilo napretku….
Ali, začudo, imamo sve manje vremena i sve smo umorniji! Pa iako su uredno prekrižene gotovo sve natuknice dnevnog podsjetnika i sva je prilika da bismo trebali biti zadovoljni sobom, a ne mogu se oteti dojmu da, koliko god se trudili, značajno nazadujemo.
Možemo li prepoznati problem, spoznati u čemu griješimo? Iz začaranog kruga dužnosti i obveza, možemo li naslutiti svjetlo izlaza?
U strahu za golu egzistenciju, za opstanak, nad naše glave nadvilo se prijeteće pitanje: – hoćemo li imati dovoljno za sutra? Panika preživljavanja. Analiziramo, promišljamo… Moramo se dobro osigurati!
No, razmislimo: ljudska logika i Božja logika nisu iste. Često su upravo oprečne. Dijelimo li, darujemo – ljudska nam logika nalaže strah da nećemo imati. Božja nas hrabri da ćemo dobivati sve više i imati u izobilju. „Ne brinite se tjeskobno!“ – po tko zna koji put poučava Gospodin.
Uza sve nametnute, često nepotrebne obveze, ostaje pitanje jesmo li u stanju razlučiti bitno od nebitnog i kako na ljestvici naših vrijednosti stoje one koje nalaže Gospodin? Usavršavamo li se kao čovjek, kao Božje stvorenje? Razmislimo, koga bi to osvijetlila Diogenova svjetiljka da se tražeći čovjeka, njome unese upravo nama u lice…?
Zar smo zaboravili živjeti?
Učinimo nešto za sebe, za svoju dušu, družimo se, prošećimo jedrom čudesnom prirodom, pročitajmo dobru knjigu, pomolimo se Ocu za živu vjeru… Trudimo se na svoj način, ali prepustimo nešto i Gospodinu, vjerujmo u Njegovu providnost! Odagnajmo od sebe sve strahove, jer življenje nije mrska obveza. Iznađimo radost postojanja! Privid izgubljenog vremena samo je zamka da bi odustali od Boga, od brata čovjeka. A sve što učinimo po srcu blagoslovljeno je, stostruko umnoženo, i sve što činimo, činimo to u Ime Gospodnje!
Tada ćemo znati da nismo zaboravili živjeti!

Ružica, Rab

Print Friendly, PDF & Email