U nedjelju 22. prosinca biskup Ivica posjetio je korisnike Doma za starije osobe “Mali Kartec” u Krku. Uz duhovnika doma vlč. Antona Peranića i biskupovog tajnika vlč. Sašu Ilijića predvodio je misno slavlje te se okupljenima obratio s propovijedi:
Matej polazi od Abrahama, kao uzor vjernika svih vremenâ, i prati povijest spasenja koja se neprekidno pretače iz generacije u generaciju i kad dolazi do samog Isusa Krista, prekida taj niz koji je išao s jednog muškog potomka na drugog, i kaže: »Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom.« (Mt 1, 18).
Rodoslovlje koje je do sada slijedilo krvnu liniju i krvnu vezu, koja se nastavlja u Josipu, prekida se time što se kaže da je Isus sin Marije, koja je začela po Duhu Svetom, a zaručena je s Josipom.
Bog koji se na posebni način vezao s ljudima, počev od Abrahama i njegovog potomstva, ovdje uvodi nešto novo i izabire jedan drugačiji put i način ostvarenja povijesti spasenja, time što Josip nije Isusov otac po krvi, nego po izboru.
Kod Josipa kao da se ponavlja povijest Abrahamova koji se morao nadati protiv svake nade i vjerovati kad se ni na trenutak nije znalo kamo to vodi, tako sada Josip mora prekinuti sa svim onim što je trajalo stoljećima i započeti jedan drugačiji put.
Njegova je zaručnica zatrudnjela na čudesan i njemu neshvatljiv način i on ima sva prava, rekli bi danas civilna i religiozna, da je otpusti i što više optuži za preljub, a ishod je strašna smrt kamenovanjem, gdje on mora baciti prvi kamen na nju.
Ne čini to iz dva razloga: voli svoju zaručnicu i vjeruje njezinoj riječi. Voli je i vjeruje joj.
Ove dvije riječi bi trebale postati temelj svakog zaručnika i zaručnice, svakog muža i žene, svakog mladića i djevojke. Voli i vjeruje.
Ove dvije riječi su riješile sve napetosti, sve nedoumice, sve sumnje.
Josip je Mariju volio i vjerovao onom što mu je govorila, a htio se povući iz svega toga zato što nije razumio gdje bi sada u svemu tome bilo njegovo mjesto, odnosno da u tim Božjim zahvatima nema mjesta i za njega.
Kad se htio povući, ali bez osude svoje zaručnice, bez okrivljavanja, bez klevete.
Tek tada Bog intervenira i šalje anđela i kaže Josipu što treba činiti.
I opet jedna velika pouka za sve nas: neće anđeli i neće Bog rješavati ono što mi moramo, ali će nakon mnogih ne prespavanih noći, nakon znoja i truda, ako ostanemo ljudi, ako ostanemo na visini, ako se ne pretvorimo u klevetnike i ogovaratelje, e da, onda će doći Bog u pomoć da nagradi našu humanost, našu vjernost, našu ljubav.
Josip postaje uzor vjernika ne po krvi i ne po tradiciji: kršćanin sam jer su svi moji prije mene bili, nego po izboru: vjerujem jer je to moj izbor i moj život i moje uvjerenje.
Bog je izabrao Josipa za ogromnu ulogu u povijesti spasenja, ali je i Josip izabrao Boga i pokazao svoju spremnost na sve, makar je to za njega značilo okrenuti svoje snove i svoje planove naglavačke.
Josipova je veličina i u tome što je on vjerovao na riječ svoje zaručnice. Marija je vjerovala Bogu, jer joj je došao anđeo i iznio plan Božji, a Josip nije imao te direkte objave Božje nego je sve išlo preko riječi Marijine.
Koliko mi vjerujemo jedni drugima? Koliko jedan muž i žena vjeruju jedno drugom?
Koliko smo poput Josipa spremni sanjati i imati svoje planove, a onda ih u potpunosti promijeniti i prilagoditi radi dobra drugih?
Biskup Ivica susreo se i s ravnateljicom Doma gđom Gordanom Stolfa i osobljem.
