Božićna slavlja u Krčkoj katedrali

Misu Polnoćku krčki biskup Ivica Petanjak predslavio je u Krčkoj katedrali u koncelebraciji s desetoricom krčkih svećenika i redovnika.

U propovijedi je poručio:
Riječi proroka Izaije: »Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj obitavahu svjetlost jarka osvanu« (Iz 9,1) izrečene su židovskom narodu u doba njegova Babilonskog sužanjstva, a riječi evanđelista Luke: »Izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta« (Lk 2,1) potvrđuju da Židovi opet nisu samostalni – sad su pod vlasti rimskog cara.
Izaija narodu koji čami u tmini ropstva nagoviješta svjetlost veliku i jarku. I ta će svjetlost doći po djetetu koje će biti Knez mira. »Gospodin nad Vojskama« spasit će svoj narod ne po nebeskoj ili zemaljskoj vojsci i moći, nego po novorođenom djetetu.
Taj narod za kojeg sam Bog kad ga izvodi iz egipatskog ropstva kaže da su narod tvrde šije i da se neprestano bune i mrmljaju ne slušaju Božje upute doveo se do toga da je izgubio svoju samostalnost, svoje bogatstvo, svoju zemlju, svoje dostojanstvo.
Što bi trebao Bog učiniti s takvim narodom? Što bi trebao učiniti roditelj kad mu je njegovo dijete uvijek neposlušno, kad ne prima savjeta i opomene, i vječno zapada u probleme, ovisnost, nasilje? Ima samo dvije mogućnosti: dignuti ruke od njega i prepustiti ga njegovoj sudbini, pa ostao ili propao; ili po stoti put pokušati ponovno, nadajući se da će jednoć i on svjetlost ugledati
Upravo to čini »milost Božja, spasiteljica svih ljudi« (Tit 2,11) kako to kaže danas sveti Pavao apostol.
Milost Božja i ljubav Božja ne da se ničim uništiti, nego kroz cijelu povijest spasenja ide u potragu za čovjekom. Od onog praskozorja svijeta i prvog grijeha, kad hoda po raju zemaljskom i traži čovjeka i zove ga: »Gdje si?« (post 3,9) i već tada obećava da će poslati Spasitelja svijeta (usp. Post 3,15), pa sve do utjelovljenja i rođenja Sina svoga, Bogočovjeka; Boga koji postaje čovjek.
Bog već tada stvara plan, ali ne plan kolonijalizma, ne plan u kojima će veliki tobože štiti male tako da ih do kraja učine ovisnima o njima, nego tako da njegov plan spasenja raste zajedno s nama.
Bog se ne želi nametnuti. Ne želi nikoga podjarmiti i nikoga robom svojim učiniti.
Zato se i rađa kao malo dijete – da spasenje i Spasitelj dođu ne kao prisila, nego kao ponuda, da uistinu budu Emanuel – Bog s nama, Bog među nama i Bog za nas.
Bog dolazi kao novorođeno dijete kako bi bio dio nas, kako bi izrastao iz nas, rastao i razvijao se zajedno s nama, da bude »kost od naših kosti i meso od našeg mesa« (usp. Post 2,23). Nama u svemu jednak, osim u grijehu. Evo smisla i evo značenja zašto Bog i Spasitelj dolaze k nama kao dijete.
Po ovom Djetetu, rođenom u Betlehemu, Bog nam govori svojim jezikom, ali nam govori i našim jezikom. Objavljuje nam svoje planove, ali na način da ih i mi razumijemo.
Mogli bi reći da je svaki Božji plan dobro promišljen i savršeno zamišljen, a sve radi toga kako mu mi ne bi smo mogli naći zamjerke i sebe opravdati i izuzeti iz tog Božjeg plana.
Vjerujemo da se Bog odlučio i na ovaj potez da Bog postane čovjekom unutar Izabranog naroda koji je imao Božju objavu i poznavao Božji Zakon, kako mu nitko od njih ne bi mogao reći: »Taj nam je Spasitelj nametnut! Nije jedan od nas! Došao je iz drugog naroda!«
Ne. Spasitelj dolazi s neba, jer spremni smo sebe upropastiti, ali nemamo snage sebe iz gliba propasti spasiti. Zato treba doći netko jači od nas, netko s neba, ali tako da izraste od nas, da bude jedan od nas, da nas razumije u potpunosti.
Dijete Isus koji se noćas rađa, radi nas ljudi i radi našeg spasenja, danas se stavlja u ruke svakoga od nas. Danas mi postajemo njegove jasle, njegova slama, njegovo mjesto prebivališta. Dijete Isus želi ući pod »krov moj« iako ja toga nisam dostojan i želi zajedno sa mnom izgrađivati dom moga srca, kako bi jednoć shvatio njegove putove i njegove planove koji su uvijek spasonosni i uvijek su za čovjeka, a nikad protiv.

Krčki biskup mons. Ivica Petanjak predvodio je svečano koncelebrirano misno slavlje svetkovina Božića u Krčkoj katedrali.

U propovijedi je rekao: Ivan nije mogao na jači i upečatljiviji način izraziti sve ono što Bog jest i što želi nama poručiti nego ovim terminom: Riječ. Bog je riječ. Bog je komunikacija. Bog ne želi ostati nerazumljen. On nam se želi objaviti, otkriti, stupiti s nama u kontakt i zato nam govori. Mi kad hoćemo nekome dati do znanja da nam nije simpatičan, ili da smo na njega ljuti, jednostavno zašutimo. Uskratimo svoju riječ i prekidamo odnose.
Bog nikada ne uskraćuje svoju riječ. Nikada ne prestaje govoriti, jer kad bi zašutio svijeta bi nestalo.
U jednom trenutku povijesti, kad je Bog smatrao da je došao pravi čas, Riječ postaje čovjekom. Bog postaje čovjekom.
Bogočovjek, Krist Isus, prosvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na svijet i omogućuje mu da bude ono što nije bio. Što mu omogućuje? Da bude ono isto što je Bog: svjetlo, život, ljubav, mudrost, vjernost…
Najveća poruka Božića je upravo mogućnost promjene koja je uistinu moguća. Ovaj grad i ova biskupija bi se promijenila ovog trenutka kad bi svatko od nas iskreno sada u sebi rekao: od ovog časa ja se mijenjam, ja se hoću i želim promijeniti. Ja želim da ona ljubav koja je Boga spustila na zemlju, koja je Boga učinila čovjekom – djetetom, koja nadahnjuje i vodi i prati svako njegovo djelo, da ta ljubav i taj Duh Božji u meni zaživi i da prije nego zinem i izreknem  riječ, osobito riječ neslaganja ili osude drugoga, da se upitam: Da se Bog dao voditi takvim osjećajima bili došao k nama, bili se nakon svega popeo na križ?
Čak sam uvjeren da bi gotovo svi rekli da bi se mogli promijeniti, ali se bojim uopće pitati tko se želi promijeniti?
Svi bi htjeli mijenjati drugoga, a drugi se ne da. Zašto ja? Što meni fali? Pogledaj onoga.
I Bog je toga svjestan. Nitko na svijetu ne razumije čovjeka pojedinca kao što ga Bog razumije. Otuda Božje strpljenje, otuda njegovi neprestani novi pokušaji, nove mogućnosti, otuda Božja dobrota i praštanje.
Zato Bog ne prestaje govoriti. Ništa ga na ovom svijetu ne može ušutkati, jer znade da u svakom vremenu, u svakom narodu, u svakoj zajednici, uvijek će se naći netko tko će taj Božji govor ozbiljno prihvatiti. Takvi ljudi unose više svjetla u ovaj svijet, bez obzira jesu li oni sveci i blaženici, sluge Božje poput biskupa Mahnića, ili najobičniji ljudi koji uistinu žive od riječi Božje i u sebi utjelovljuju Božje svjetlo, Božji govor, božanski život.
Ovo je moja čestitka za Božić: dajte sve od sebe da budete što sličniji Isus Kristu. Onda ćete moći razumjeti najprije sebe, a onda i svijet oko sebe.