Biskup Ivica predvodio misu Večere Gospodnje

Predvodeći koncelebrirano misno slavlje Večere Gospodnje, na Veliki četvrtak navečer, krčki biskup mons. Ivica Petanjak započeo je liturgijsku proslavu Vazmenog trodnevlja u krčkoj katedrali. Uz biskupa Ivicu koncelebrirala su devetorica krčkih svećenika i redovnika.

U prigodnoj homiliji Biskup je poučavao:

Tri liturgijska čitanja daju nam središnju poruku današnjeg dana Velikog četvrtka.
Najprije slušamo od Židovskoj Pashi, i to od Pashe oslobođenja iz egipatskog ropstva do Isusove posljednje večere koju on blaguje s apostolima, pa zatim drugo čitanje svetog Pavla apostola koji nam jamči da od te Isusove posljednje večere Crkva nikada nije prestala slaviti tu jedinstvenu Kristovu žrtvu.
Za Židove je prva Pasha bila jedno potpuno novo iskustvo, jer je uistinu bila noć izlaska iz ropstva. Svi koji su tada živjeli bili su dionici Božjeg oslobodilačkog pothvata i zato se u židovsku memoriju za sva vremena usjekla spoznaja o Bogu kao osloboditelju.
Ta prva Pasha prerasla je u obred kojeg se mora obnavljati svake godine 14. dana u mjesecu Nisanu. Na taj dan glava obitelji se oblači u odijelo putnika, uzima u ruke štap kao da će krenuti na dalek put i članovima obitelji, osobito najmlađima, prepričava onu prvu Pashu. Blaguje se janje i njegovom krvlju se označuju dovratnici i nadvratnici kuće kao znak pripadnosti Božjem narodu.
Taj isti obred obnavlja Isus sa svojim učenicima uoči svoje muke i smrti, ali tako da ta Pasha sada postaje njegova Pasha. Isus je to žrtvovano janje. On sebe na posljednjoj večeri daje nama kao hranu i piće, pod prilikama kruha i vina.
Večera je popraćena Isusovim dugim govorom koji je ispunjen ljubavlju prema svojim prijateljima, makar je Isus u duši veoma potresen, jer znade da će ga Juda izdati, Petar zatajiti, drugi se razbježati.
Sve to ne može spriječiti Isusa da ide do kraja. Unatoč svega, Isus skida sve sa sebe, čak više nego što su robovi to činili, i zaogrće se ručnikom, sagiba se do nogu svakog pojedinog i pere im noge.
Može se reći da je ručnik jedino liturgijsko odijelo koje je Isus ikada stavio na sebe. Odijelo služenja. Na posljednjoj večeri on anticipira svoje stanje na križu. Ovdje se on dragovoljno spustio na razinu ispod sluge i roba, skinuvši sve sa sebe, kao što će mu na križu drugi to isto učiniti.
Ovim gestama Isus pokazuje svoju neopisivu ljubav prema učenicima.
I na koncu sjeda za stol i pita ih jesu li razumjeli značenje onoga što je učinio. I dodaje: to i vi činite jedni drugima.
Što znači prati noge jedni drugima? Naučiti od Isusa kako se postaje ponizan. Kako si uzajamno neumorno opraštati, pa čak i onda kad to izgleda beskorisnim.
Prati noge znači prihvaćati i podnositi drugoga te se tako međusobno pročišćavati.
Svakom euharistijom Isus Krist pročišćava svakoga od nas i na taj nas način čini sve sličnijima sebi. Predaje se u naše ruke, makar nismo toga dostojni.
Upravo je ta posljednja večera, odnosno prva euharistija, najbolji pokazatelj tko na njoj sudjeluje i uzima dioništvo na njoj. Ona je paradigma svih naših euharistija. Kao što na posljednjoj večeri apostoli nisu bili svjesni njezine vrijednosti i važnosti – na njoj su sudjelovali, a bili su još daleko od osobne moralne svetosti i bezgrešnosti – na isti način i mi kroz stoljeća pristupamo ovoj euharistiji.
Euharistija je sveta jer je to Kristovo tijelo i krv. Euharistija je savršena žrtva jer se u njoj prinosi sam Isus Krist koji to čini iz čiste ljubavi. A svi mi koji pristupamo toj euharistiji ne uzimamo udjela na njoj radi svoje svetosti i savršenosti, nego da se po njoj što više posvetimo i usavršimo. Po euharistiji se ne suobličava Isus Krist nama nego mi njemu. Ne posvećujemo mi njega nego on nas. Ne pročišćavamo mi njega nego on nas.
Mi ćemo uvijek biti nedostojni ove euharistije. Zato to i ispovijedamo svaki puta prije nego ćemo primiti tijelo Kristovo: »Nisam dostojan da uniđeš pod krov moj.«
Ali primamo Isusa Krista „pod svoj krov“, u svoje srce i dušu, kako bi se njegovim dolaskom i ulaskom naš život polako preobražavao na sliku njegovu.
Na koncu dolazi ono najvažnije: naša preobrazba u Isusa Krista i naše suobličenje njemu neće se dogoditi automatski i neće se dogoditi mimo nas i protiv nas, nego s nama i našom željom i suradnjom. S Isusove strane milost i spasenje su zajamčeni. Uvijek su na djelu. Na potezu smo mi.
Neka ovi dani vazmenog trodnevlja na osobiti način budu i nama milosno vrijeme za što dublje uranjanje u otajstvo Kristova života, njegove muke, smrti i uskrsnuća, kako bi i naša euharistijska slavlja bila nama što radosnija i što plodonosnija.

Uslijedio je obred pranja nogu u kojem je biskup Petanjak oprao noge dvanaestorici župljana župe Krk.

Nakon sv. mise, biskup Ivica, u procesiji svećenika i katedralnog zbora, prenio je Presveti oltarski sakrament u svetohranište u kapeli Srca Isusova, gdje su se, do ponoći, vjernici mogli zadržati u klanjanju i molitvi.

 

Print Friendly, PDF & Email