Grobna tišina i ogoljelost od liturgije koji simboliziraju tjeskobu Velike subote, kroz Službu čitanja i prizivanja u svijest povijesti spasenja, u kojoj postaje očitim da Bog nikada ne odustaje i ne napušta čovjeka, polako se pretvaraju u nestrpljivo iščekivanje novosti Kristova Uskrsnuća. Služba svjetla tako naviješta pobjedu nad strahom, napuštenošću i smrtnom tjeskobom i kulminira radosnim i ushićenim „Aleluja!“
Euharistiju Vazmenog bdjenja predvodio je u Krčkoj katedrali biskup Ivica Petanjak, u koncelebraciji više svećenika i redovnika, a u prigodnoj homiliji rekao je: „Cijela povijest spasenja usmjerena je prema Isusu Kristu, kao obećanom Mesiji koji treba donijeti spasenje i uspostaviti novi poredak. Njegov dolazak je pripreman stoljećima, a kad se dogodio jedva je tko to uspio primijetiti, uključujući i njegove učenike koji na Veliki petak gube svaku nadu. Sad dolazi ono što je u životu najteže, a to je privikavanje na novonastalo stanje, koje je prožeto dubokom žalošću i razočaranjem. Kad sve lađe potonu teško je ići naprijed.
Markov izvještaj o uskrsnuću Isusovu započinje s danom nakon subote, kad tri žene: Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma, u ranu zoru, pri sunčevu izlasku, s pomastima idu pomazati tijelo Isusovo (Mk 16,1-2).
Sunce koje izlazi nakon noći i nakon smrti i pokopa, prvi je nagovještaj uskrsnuća, ali uskrsnuća koje je još obavijeno velom tajne i nejasnoće. Uskrsnuće je tu, ali ga još nitko ne zapaža, jer ne računaju na njega.
U grobu žene čeka novo iznenađenje. Umjesto pokojnika i smrti, mladić u bjelini, kao nagovještaj novosti života i obnovljene milosti, ali unatoč svemu one su još uvijek u onom svom stanju izgubljenosti i straha, te im mladić kaže: ‘Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina raspetog? Uskrsnu! Nije ovdje! Idite i recite njegovim učenicima: ide pred vama u Galileju!’ (Mk 16,6).
Za ove žene, kao i za nas, uskrsnuće ostaje misterij. Unatoč toga što su prošla tisućljeća, uskrsnuće ne prestaje biti otajstvo, otajstvo vjere.
Njegov način fizičke prisutnosti u svijetu se je promijenio. Njegova prisutnost se ne može više lokalizirati. Slično kao žene, a potom i apostoli, i mi smo pozvani na neku vrstu obraćenja i progresivnog prihvaćanja Isusove prisutnosti među nama na drugačiji način. On je često drugdje nego ga mi očekujemo, ali je uvijek ispred nas, prethodi nam!
Od samog početka evanđelja i njegovog javnog djelovanja i poziva učenika, njegova pozicija uvijek je ista: ‘Dođite i idite za mnom.’ (Mt 4,19). Taj isti poziv danas Gospodin, na dan svog uskrsnuća, upravlja svima nama: »Idi za mnom!«
Uskrsnuli Gospodin ide pred nama, a mi trebamo uprijeti svoj pogled u njega, a mjesto kamo nas vodi je naša vlastita Galileja. Svatko ima svoju Galileju, ima mjesto na kojem se prvi put susreo s Isusom, s njime živio, od njega učio. Mjesto kamo nas Isus poziva i vodi i gdje ćemo ga susresti je svakodnevni život. Mjesto prisutnosti Uskrsnuloga je naša kuća, naše radno mjesto, naše mjesto odmora. Bog se očituje u zbilji svakodnevnog života, a ta zbilja obuhvaća braću i sestre, prijatelje i neprijatelje, znane i neznane. Svaki susret može biti neka vrsta i neki način uskrsnuća, novoga života, novog početka, koji vodi u život vječni.“
Na kraju mise, biskup Ivica objavio je vjernicima da nas je upravo na Veliku subotu napustio i preselio se u vječnost naš svećenik vlč. Antun Zazinović, te da će sprovodni obredi započeti misom zadušnicom u Krčkoj katedrali, u utorak, 3. travnja u 14 sati.
Uskrsna misa
Na uskrsnoj misi biskup Ivica u homiliji ističe: „Otajstvo Isusova uskrsnuća tako je veliko da nas u svakom pogledu nadilazi, ali i neodoljivo privlači, jer uskrsnuće zaokružuje sav ljudski život, daje smisao svemu dobru koje je učinjeno jer ga ugrađuje u taj novi otkupljeni svijet Isusa Krista.
Koliko god je Isusovo uskrsnuće povezano s našim, o uskrsnuću je veoma teško govoriti jer nije pitanje naših osjećaja niti naših razmišljanja. Ono je u potpunosti djelo Božje i mi do njega možemo doprijeti samo vjerom. Ako pokušamo na bilo koji drugi način dokazivati Isusovo uskrsnuće, izgubit ćemo se. Mi imamo samo iskustvo da sve na ovoj zemlji ima svoj početak, rast, razvoj i kraj. Sve što se rodilo jednoć mora umrijeti. To je naše iskustvo i to shvaćamo, ali da će mrtav čovjek oživjeti i živjeti, to nadilazi sve naše predodžbe. I to življenje po uskrsnuću neće biti pasivno, već aktivno, ispunjeno.
Što će raditi uskrsnuli čovjek?
Budući da će imati jedan potpuno drugačiji pogled na svijet i potpuno drugačiji uvid u stvarno stanje, uskrsnuli će čovjek neprestano rasti u novoj spoznaji Boga. Kako je Bog čista, apsolutna ljubav, uskrsnuli će biti zabljesnut tom neizmjernom količinom i veličinom Božje ljubavi i, budući da je i sam dionik te ljubavi, uprijet će sve svoje snage da ljubi sve više i više. Da čini dobro gdje god može i koliko god može. Uskrsnuće ostaje u ozračju vjere i ljubavi i to čiste i čvrste vjere i ljubavi.
Da je tomu tako pokazuje Isus Krist uskrsli. On i nakon uskrsnuća nastavlja okupljati učenike, slati ih – misija i poslanje se nastavljaju, ali Isus nema potrebu dokazivati svoje uskrsnuće ili nametati se ikome, jer ljubav se ne može nametnuti, ona ne ide na silu. Ili ljubiš ili ne ljubiš. Ako ljubiš spreman si ići do kraja, kao što je on išao. Ako ne ljubiš, nećeš u sebi naći ni jedan normalan razlog da za nekog pođeš u smrt i žrtvuješ svoj život.
Gdje je Uskrsnuli Gospodin? S nama. On nam daje da možemo živjeti kao on i po njemu. Duh uskrsnulog Gospodina kojeg smo primili i primamo po sakramentima, počev od krštenja, pa do euharistije, kao nepresušnog vrela spasenja, stvara u nama Kristove osjećaje i proizvodi njegovo djelovanje. Zato Isus kaže: ‘Bez mene ne možete učiniti ništa.’ Naša je snaga u tome što živimo između dva uskrsnuća, ne između dvije smrti ili puno smrti. Prvo uskrsnuće je Isusovo i mi smo već sada dionici tog uskrsnuća, a drugo će biti na koncu vremena, kad sve što je ikad na svijetu živjelo, u Kristu dobije novi život i puninu života.
Usmjerimo svoje srce, svoje pameti i svoje želje prema nebeskim zbiljama. Krenimo od nebeskoga, od onog što je pred nama, što nas čeka, i iz tog budućeg gradimo sadašnjost. To znači donijeti uskrsnuće već sada u svijet. To je ostvarivanje Kraljevstva Božjeg na zemlji. I nitko se ne može izgovoriti da ne bi mogao djelić neba donijeti na zemlju, samo ako hoće. Ako se odlučimo za takav život možemo biti sigurni da se uskrsnuće može i na zemlji već osjetiti i doživjeti i živjeti.“
Foto i tekst: Irena Žužić
