Prijepodnevni žamor. Turisti razgledavaju grad. Danas je simboličan datum, 31.8. To otprilike znači da prvog radnog dana nakon tog datuma slijedi šok.
Dakle, u nedjelju 1.9. ispod mog će prozora šetati rijeke ljudi, razgledavati grad i lizati sladoled, ili pak nositi luftmadrace, kantice, lopatice i napuhane igračke za vodu ako to vrijeme bude dopustilo. Teško će biti naći mjesto za parkiranje, trebat će dulje čekati na red u trgovini, pod prozorom će usred noći još pjevati pijani veseljaci. U ponedjeljak 2.9., nakon jutarnjeg pranja, ulice će još dugo ostati puste. Moći ćemo parkirati poprijeko preko pet parkirnih mjesta, nitko nam neće pjevati pod prozorom i više se neće čuti jednoličan žamor. Udeseterostručeni broj stanovnika vratit će se gotovo na normalu, a domaćini će još tjedan dana ostati u blagom šoku.
Takvi datumi obično su povod za velika pospremanja, čišćenja, planove, reorganizacije. Veliki šok pretvaramo u veliku pripremu za školsku, radnu ili kreativnu sezonu. Tako sam i ja ovih dana upriličila mini-pospremanje. Odlučila sam da će 2.9., kada ulice budu izgledale kao da je njima prošla neka ogromna metla, i mojom kućom proći ogromna metla. Baš me briga što uvijek upriličujem komunalne, organizacijske i psihološke generalke samo na simbolične datume! Bolje ikad… A ako mi se vremenom opet nakupi repova, riješit ću ih barem za Novu godinu!
Krenula sam od početka dnevnog boravka i polako napredovala prema kraju i drvenom stolu. Na njemu su, naravno, završile sve neodređene, nedefinirane i nerazvrstane stvari. Sada stojim pred njim, sve je oko mene čisto i pitam se od kojeg dijela stola da počnem. Znam samo da kada završim u sredini mora ostati samo laptop. Kako me pogled na gomilu obeshrabruje, odlučila sam stvar podijeliti na kvadrante.
Matematika stvari rješava u četiri kvadranta. Ne, neće ići. Moj je stol veliki lijepi za jelo i može se razvlačiti. Jedna je strana izvučena, da stvar bude gora, i mislim da će mi trebati šest kvadranata. Pitam se bi li bilo bolje da sam sve to naslagala na nerazvučeni stol. Je li psihološki bolja manja gustoća krama na većoj površini ili više krama na manjoj površini lijepo posloženih uvis? A sve mi se čini i da ću kvadrante podijeliti na kvadrante.
Lijevi gornji kvadrant: ključevi, škare, olovke, papiri s nedovršenim poslom, papiri s nepročitanim uputama, papiri s neisprobanim receptima, čisti papiri za zapisivanje, išarani papiri za zapisivanje, nerazvrstani računi, razvrstani računi, kamenčići s plaže, šalica kave s mlijekom… Najbolje da prvo popijem kavu, bit će jedna stvar manje. U jednoj sam pametnoj knjizi pročitala da je kod ovakvog pospremanja najbolje svakoj stvari posvetiti maksimalno dvije minute. Ako za dvije minute ne odlučiš što i kamo s njome, nikada nećeš izaći na kraj s gomilom. Ne želim ni množiti broj stvari na stolu sa dva, jer je broj prevelik. Izgleda da ću ipak morati biti malo brža. Šalici sam ipak posvetila dvije duge kontemplativne minute, a onda je ostavila u sudoperu i bacila se na ostatak stola. Držite mi fige, nije to mali zadatak!
I mi ćemo svoje planove podijeliti na male komadiće. Veliki, zastrašujući terminski plan za sljedeću sezonu potrgat ćemo na male papiriće smiješne veličine ili ravnalom po njemu iscrtati kvadrante. Sve ćemo obaveze, teške ili lake, riješiti jednako teško ili lako poput mog stola. Doslovno. Samo ako smo bili dovoljno pametni natrgati ih na podnošljivo male dijelove ili podijeliti na kvadrante kvadrantovih kvadranata. Pregledavajući papire razmišljam kako uvijek zaboravljamo na dobre stare ofucane poslovice ‘zrno po zrno…’ i ‘kamen po kamen…’ Imali su stari ljudi pravo. Papir po papir… I prisjećam se onoga što uvijek kaže moja mama: ‘Nisu stari ljudi bili bedasti!’
Nemojmo ni mi biti bedasti. Za razliku od starih ljudi, imamo puno više pomoći na raspolaganju. Iskoristimo dobru novu tehnologiju koja nam pomaže i dobru staru filozofiju koja uvijek vrijedi i krenimo u novu sezonu. Ili pak pametnije nastavimo sa starom. Samo polako. Papir po papir.
Iva Jelčić
