Gozba Jaganjčeva i vjera rimskog stotnika

dr Bozidar Mrakovcic

Piše: dr. Božidar Mrakovčić

Na svakoj svetoj misi neposredno prije pričesti svećenik podiže hostiju i izgovara riječi kojima se nadovezuje na pjesmu „Jaganjče Božji“: „Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta. Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu.“

Naslov Jaganjac Božji odnosi se na Isusa čija otkupiteljska smrt ima trajnu vrijednost i učinkovitost, tj. oslobađa od grijeha ljude svih prostora i vremena koji mu se s vjerom obraćaju. Tragičnost grijeha se sastoji u tome da oduzima čovjeku zajedništvo s Bogom, odvaja ga od onoga od koga potječe i o kome ovisi njegova istinska sreća.

S kim si, takav si
Izreku „S kim si, takav si!“ obično upotrebljavamo misleći na pogubnost lošeg društva. Međutim kad je u pitanju zajedništvo s Bogom možemo je iskoristiti u pozitivnom smislu. Jedino snagom zajedništva s Bogom čovjek se može ostvarivati i rasti u onome što je njegova izvorna bit: biti slika Božja, Bogu sličan. U zajedništvo s Bogom ulazimo po vjeri. Vjera je uvijek odgovor na Božju objavu u korist čovjeka, prepoznavanje i priznavanje njegove spasiteljske dobrote i snage.
U Starome zavjetu Božja ljubav i snaga su se očitovale na najizvrsniji način u oslobođenju Izraelaca iz egipatskog ropstva. Nakon izlaska iz Egipta Bog je na Sinaju ponudio Izraelcima savez, zajedništvo života s njime kojim se on obvezuje da će biti njihov Bog i kao takav ih i nadalje pratiti svojom svemogućom snagom i ljubavlju. Izraelci ulaze u savez s Bogom snagom vjere: prihvaćaju Božju inicijativu jer mu vjeruju, a vjeruju jer imaju iskustvo Božjeg spasiteljskog djelovanja. Odnos saveza međutim nužno uključuje da Izraelci budu Božji narod, a to je moguće jedino ako žive po Božju, u skladu s Božjim zapovijedima, sveto, jer je i Bog s kojim su u savezu sveti Bog (usp. Lev 19,2). Vršenjem Božjih zapovijedi vjera Izraelaca postaje egzistencijalna, životna, plodna, postaje zajednički hod s Bogom. Budući da se po Božju može živjeti jedino snagom zajedništva s Bogom, pobožni Izraelci su odlazili u hram, molili se i slavili blagdane. Prisjećali su se prošlih Božjih spasiteljskih djela i kroz slavlje dolazili u doticaj s Božjom spasiteljskom snagom i dobrotom te tako rasli u vjeri i učvršćivali svoje savezničko zajedništvo s Bogom.
U Novome zavjetu Bog je na puno izvrsniji način očitovao svoju spasonosnu ljubav i snagu u Isusu Kristu, osobito u njegovoj otkupiteljskoj smrti i uskrsnuću. Isusova krv je krv „novoga i vječnoga saveza“ koja se prolijeva „na otpuštenje grijeha“ (usp. Mt 26,28; Lk 22,20). Cilj i učinak Isusove smrti jest oproštenje grijeha i novi savez s Bogom. Kvaliteta tog novog saveza sastoji se u tome da je on sklopljen u bogočovjeku Isusu Kristu i kao takav je, za razliku od onog sinajskog, neraskidiv. Mi u taj savez ulazimo po Isusu Kristu, sjedinjujući se s njime po vjeri u kojoj smo kršteni, po vjeri koja prepoznaje i priznaje Božju ljubav i snagu u Isusovoj smrti i uskrsnuću. Ostanak u odnosu novog saveza uvjetovan je kao i u Starome zavjetu moralnošću čiji je sada kriterij Isus Krist: „Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi“ (Iv 15,10). A Isusova je zapovijed da ljubimo jedni druge kao što je on nas ljubio, predajući samoga sebe za nas (usp. Iv 15,12-13). Jasno da je ovakva ljubav moguća samo snagom zajedništva s Kristom koje je sv. Pavao izrekao riječima: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2,20).

Gozba Jaganjčeva
Slaveći euharistiju koja je spomenčin Isusove smrti i uskrsnuća obnavljamo naš krsni savez s Bogom. U pričesti primamo tijelo Krista raspetog i uskrslog, dolazimo sakramentalno u dodir s njime, postajemo korisnici Isusove smrti na Kalvariji i njegova slavnog uskrsnuća. Ponovno u vjeri doživljavamo Božju ljubav i snagu i ulazimo u intimno zajedništvo s Isusom Kristom, Jaganjcem Božjim. Primanje pričesti je predokus eshatološke gozbe Jaganjčeve, vječnog zajedništva s Isusom Kristom o kojem govori Knjiga Otkrivenja: „Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu!“ (Otk 19,9). U pričesti se hranimo njime koji je za sebe rekao da je „Kruh života“ (Iv 6,35). Po vjeri u Isusa već sada imamo u sebi njegov božanski život. Euharistija hrani božanski život u nama, naše intimno zajedništvo s Isusom, da bi se ono moglo očitovati u našoj međusobnoj ljubavi. Hranimo se njime, primamo ga u svoju nutrinu, da bi se on u njoj nastanio i u nama i po nama djelovao; da bi naše zajedništvo s njime bilo živo i djelotvorno te nas dovelo do vječnog zajedništva s njime.

Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj
Da bi poručila kakvom vjerom treba primati pričest liturgija nam prije pričesti stavlja u usta gotovo doslovne riječi rimskog satnika: „Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj (i ozdravit će duša moja)“ (Lk 7,8). Ove riječi odražavaju tako veliku vjeru da su izazvale Isusovo divljenje: „Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere“ (Lk 7,11). Kakva je to satnikova vjera? To je vjera čovjeka koji je duboko shvatio Isusovu moć i dostojanstvo. Luka ga prikazuje kao časnog, uglednog i nadasve dobrog čovjeka: pomogao je Židovima sagraditi sinagogu; brine se za svoga slugu. Ipak se ovaj stotnik ne osjeća dostojnim da Isus uđe u njegovu kuću nego ga moli da mu ozdravi slugu na daljinu, snagom svoje riječi, duboko uvjeren da takvo što Isus može učiniti. Ova poniznost ima svoj temelj u stotnikovoj vjeri kojom je uočio izvanredno dostojanstvo Isusove osobe i naslutio Božju prisutnost u njemu. Pristupamo li pričesti s ovakvom poniznošću i vjerom? Jesmo li svjesni koga primamo? Primanje pričesti nas iznutra liječi jer nas dovodi u dodir s Božjom snagom i ljubavlju koja je u Isusu na najizvrsniji način prisutna i djelatna. Pristupamo li pričesti željni duhovnog zdravlja? Sveti Ivan Marija Vianney poticao je svoje vjernike na pričest riječima: „Znam da ga niste dostojni, ali ste ga potrebni“. Učinkovitost našeg pričešćivanja ovisi upravo od ovakve ponizne i pouzdane stotnikove vjere.

Print Friendly, PDF & Email