Piše: Anton Valković, urednik
Broj 200
Ovih sam dana „uhvatio“ jednu zanimljivu crticu iz etimologije. Etimologija ili iskonoslovlje, kako ovaj termin tumači Wikipedija, je grana lingvistike (jezikoslovlja) koja proučava porijeklo riječi.
U toj crtici je bilo riječi o riječi „broj“. I lingvist koji je termin tumačio povezao ga je s radnjom rezanja oštrim predmetom ili urezivanja u neku pločicu ili štap. Koliko ureza toliko brojeva. Iz te riječi, nastavio je, izvodi se riječ brijati se ili obrijati. Tu se također na svojevrsni način urezuje…
Ne znam idem li u dobrom pravcu ali valjda su onda istoga korijena i riječi brid (crta u kojoj se sastaju dvije plohe na geometrijskom tijelu) ili pak riječ brazda koja znači urezivanje u određenu plohu. Poznata nam je vjerujem iz zemljopisa Marijanska brazda u Tihom oceanu, koja je najdublja brazda na zemljinoj kori ili pak brazde na jeziku (za koje ne znam ništa ali znam da su mnogo opasnije riječi koje se iz izbrazdanog srca preko jezika sruče u nečiju facu ili zakulisno izgovorene, ostavljaju brazde u srcima onih do kojih dođu). No, kad imamo posla s brazdama, obično nam je prva asocijacija plug kojim orač zaore zemlju te za njim ostaje brazda… A i ovdje se radi o nekakvom urezivanju – u zemlju…
I kako to obično s riječima biva, riječ na riječ, brazda do brazde, urezuje se i ovo naše vrijeme u svojevrsnu ploču ili štap vremena. Neki su rezovi žešći, neki dublji, neki tek započeti, a neki stvarani godinama. Svakako i Isus nas upozorava da, kada se već uhvatimo svojevrsnog urezivanja, ne odustajemo i ne okrećemo se natrag… jer i Božje se stvari urezuju u povijest… Bog se urezao u povijest… Marija je te rezove brižno prebirala u svom srcu, napominje evanđelist…
Nakon ovako opsežnog uvoda u ovaj uvodnik, što mi drugo preostaje nego podijeliti s vama što se u ovom razdoblju od prošlog broja Veza urezalo u moje srce, što sam ja brojio kao važno u ovom proteklom razdoblju. Dakle, ako moram sagledavati ovih proteklih mjesec dana, najdublja brazda svakako je ona koja je zaorana u Puli prigodom proglašenja blaženim mladog svećenika Miroslava Bulešića koji je u dvadeset i sedmoj godini ubijen od komunista u Lanišću podno Učke. „Moja osveta je oprost!“ – toliko je puta bilo ponovljeno na toj misi, a ono što je blaženi Miro napisao u svoju duhovnu oporuku svjestan vremena i prilika u kojima živi a jednako tako i svjestan da je svećenik Onoga koji je i sam bio oprost. Brazda zaorana od ovog mladog svećenika, i nakon što je on za plugom bio ubijen, ne prestaje se orati… U Puli je samo naglašeno koliko je ova brazda podatna da se u nju sije, da se iz nje očekuje rod, da mu se raduje…
Drugo urezivanje potaknuto je dijelom propovijedi našega biskupa Valtera Župana na Trsatu prihodom našeg ovogodišnjeg hodočašća. Tom prigodom naš je biskup rekao: „Vjerujući posve Bogu mi se njemu predajemo i povjeravamo. Mi njemu prepuštamo svoju sudbinu s povjerenjem znajući da nas jedino on sigurno neće prevariti. Upravo s takvom vjerom je sluga Božji Antun Mahnić obnovio cijelu biskupiju i očuvao od pogubnih ideja koje su se drugdje, i u našem susjedstvu, proširile i donijele gorke plodove smrti i svakakvih muka. A kada su te ideje poslije Mahnićeve smrti došle i do nas, morali smo iskusiti i jame smrti i svakakva zla o kojima i vi, netko više netko manje, dosta znate ali se bojite govoriti. Zlo je unijelo strah”.
Riječ je dakle, da se poslužim dosadašnjom slikom, o strahu kojim su mnoge brazde iz naše nedavne prošlosti zasuvene te istina ne može uhvatiti korijena i narasti. Mnogi je još gorak plod iz onoga ratnog i poratnog vremena u nama, te gorčinu ostavlja i u srcu, i u želucu i na ustima… „Zašto nećete da budete sretni?“ ponovio je naš biskup na Trsatu starozavjetne riječi svećenika Zaharije…
A da ne bi sve ostalo na tome što se urezalo u moje srce, na pamet mi dolaze riječi psalmista koje želim da se urežu i u tvoje i u moje srce, da ih nabrajamo kao molitvu, kao na brojanicu:
„Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti. Vjernost će nicat iz zemlje, Pravda će gledat s nebesa. Gospodin će dati sreću i zemlja naša urod svoj. Pravda će stupati pred njim, a mir tragom stopa njegovih.“ Dao Bog da naše brazde urode dobrim plodom jer, kako kaže Isus, po plodovima ćemo biti prepoznati. A i neka se njegove stope urežu u naše brazde… Nauči nas dane naše brojiti…
I na kraju, svi mi koji se svakoga mjeseca iznova trudimo urezati nova slova na papir, a za taj posao svima od srca hvala, došli smo do broja 200. Daj Bože da se barem nešto od ovoga urezanog na papir ureže i u srce, u svijest, u život… A na nama je, koji ova pismena urezujemo, da ih uvijek pokušamo vezati s iskonoslovljem, s pravim Izvorom i svrhom svih stvari, Onim, u kojega je Riječ izgovorena, duboko, dublje i od Marijanske brazde, urezana u našu povijest…
