Izdvajamo slijed saslušavanja fra Ivana Perana unakrsnim pitanjima, smicalicama, namještanjem mozaika ‘krivičnih’ djela, sve do iznemoglosti, u čemu se posebno smjeralo na osobu kardinala Alojzija Stepinca.
– ‘krivac’ za sve
Sad jedan, sad drugi pitaju i ispituju… Sve kako mi reče onaj desetar. Sve je pisalo što sam govorio, gdje sam govorio, s kime sam govorio. Sve o Bogu, o religiji. Čekao sam kad će spomenuti moj ulazak u crkvu, misu na Uskrs… Ništa. Vrijeme je teklo. Jedan od njih ode na večeru, drugi i dalje ispituje. Vide u papirima o Stepincu…
– Što misliš o Stepincu?
– Mislim da je to najbolji svećenik i biskup.
– Znači: naša narodna vlast ga je krivo sudila i osudila?
– Vi mene pitaste što ja mislim i to sam kazao.
Sad su počela pitanja, politička: što mislim o narodnooslobodilačkoj borbi? O fratrima na Širokom Brijegu koji su pucali na oslobodilačku vojsku?
– Vidio sam partizane koji su imali preko sebe fratarske plašteve.
– Što misliš time reći?
– Govorim što sam vidio. Osim toga, bio sam prisutan kad su nekoji partizani govorili kako su fratri na njih pucali, a tu je bio jedan koji je među partizanima bio na Širokom Brijegu i kaže mu: nije istina, ja sam bio tamo prisutan! I onaj je zašutio.“
(…)
„U utorak, 23. rujna, malo prije devet sati, skupljaju nas po ćelijama. Kako silazimo niza stube, vidim podvostručenu stražu! Očito je: čeka nas najgore! U sudnici smo, svi na nogama: sudci, odvjetnici, iza nas veliki broj vojnih ‘lica’, valjda s drugih sudova, koji su pratili suđenje. Sudac predsjedatelj, major Stanko K., čita: – U ime naroda …. Peran Ivan na smrt strijeljanjem… Na smrt strijeljanjem… – ponovi se još pet puta. Dakle: šestorica. Dvojica u odsutnosti – pobjegli. Ostalih osam na vremenite kazne. Uz strijeljanje je dodano: zapljena cjelokupne imovine. Jedino meni ne, jer piše: “Nema ništa”. Kad mi je pročitana kazna, kao da mi je onoga trenutka nešto proletjelo pred očima, a u nogama stvori se nekakva nesigurnost. Ali sam se odmah pribrao. Činilo mi se dok su drugima čitali, kao da više nisam na ovome svijetu, kao da sam jednom nogom već onamo, u vječnosti…
– Jeste li razumjeli osudu? – major će, kao da se ništa nije dogodilo.
Tišina, nitko ništa.
– Peran? – već je mene navikao prozivati i za vrijeme saslušanja.
– Da. – čvrsto rekoh.
– Slažeš li se?
– Ne! – odlučno uzvratim.
– Ostali?
-Ne, ne, ne, ne… – čulo se još jedanaest puta. -Tražite li pomilovanje? … Peran?”
– Ne! Jer se uopće ne osjećam krivim.
– Ostali?
– Ne! – čulo se opet jedanaest puta.
Pod jakom stražom vratismo se preko dvorišta u jako čuvani zatvor. Dosad sam bio u sobi s drugima, sad me gurnuše u samicu, sobu br. 18. Ovo je, rekoše, soba onih na smrt. Vrata se zatvoriše. Sam. Kleknem, uzdignem ruke k nebu: ‘Bože, Tvoj sam. … Ti si moj, Ti si sa mnom…!’“
Kristov učenik oprašta uvijek
„Ustanem, šetam po sobi. Nešto je riješeno. Možda još večeras… Njemu je sigurno uvaženo:… mlad je, zaveden… Pop je glava i kolovođa svega… Kleknem usred sobe, uzdignem oči i ruke k nebu: Oče naš, koji jesi na nebesima… Ovako ću kleknuti pred strijeljanjem… možda već večeras… Bože, opraštam svima, Ti oprosti meni… Ustat ću, skinuti rubac s očiju… Živio Krist Kralj!… Pucajte! Ja sam nevin…!“
Bezumnost osude nije mogla biti posve prihvaćena ni na komunističkom vrhovnom sudu u Beogradu… Fra Ivan je, konačno, osuđen na pet godina strogog zatvora… Smrtna osuda je pošla…, i zatvor je prošao…, a ostao je fra Ivan s Kristovim milosrđem u svojoj duši i u čitavom svojem redovničkom i svećeničkom životu…, nevin, svet, vječan…, kao bl. Alojzije Stepinac, kao plejada krivo osuđenih…
I JEDNA CRTICA IZ FRA IVANOVE DAVNINE
Sveti ljudi su uvijek milosrdni, neshvatljivo milosrdni u svemu, i prema čovjeku i prema Božjoj prirodi. Za kraj ovog pogleda u crte milosrđa fra Ivana Perana, evo, jedna crtica o njegovu milosrđu pred uginulom pticom. Događaj s pticom zbio se u fra Ivanovu dječaštvu, a opisao ga je – u stihovima – u vremenu godine novicijata na Košljunu, godine 1936. Tada je fra Ivan u posebnu bilježnicu pisao svoje pjesničke prvijence (kasnije je napisao još mnogo stihova, a objavljena je i jedna zbirka njegovih pjesama pod naslovom ‘U Tajnu zagledan’). Dirljiva je to pjesma, napose s činjenice da pokazuje fra Ivanovu franjevačku dušu, a pjesma pokazuje njegovu ljubav prema Božjim stvorenjima, napose prema pticama. U lirskoj pjesmi pod naslovom ‘Pred izdišućom ptičicom’, čije uginuće je sam skrivio, zacijelo u vremenu nestašnog dječaštva na prostorima ispod Kozjaka, blizu njegova Kaštel Starog, fra Ivan pokazuje doista čudesnu milosrdnu tankoćutnost prema ptičici koja izdiše, moli i ‘mrtvu prirodu’ i ‘živog Boga’ za oproštenje:
Ah! Oprostite mi, zamukli gaji,/ Oprostite zvonke hridi;/ Oprosti, ah…, mrtva prirodo,/ Smiluj se, o Bože živi! Ah! Evo…, samo par trzaja, / I žrtva mala je gotova/ (…) Ah! Krvnik te žrtve… ja sam…/ Koji se usmjelih dići/ ‘Barbarsku’ ruku na biće,/ Stvoreno svemoću Božjom./ Ah! Zaboravite, zeleni gaji,/ Na zlodjelo ovo moje;/ Zapjevajte, ‘krilate sestre’,/ Božje mi moleć proštenje.
Dirljivo, zar ne? I poučno.
Milosrđe je velika škola Duha. Naš sadašnji papa, jako obljubljen među ljudima svih rasa i svih svjetonazora, riječju i primjerom poziva čitav svijet na življenje Božjeg milosrđa, očitovanog u riječi Pisma, pokazanog nadasve u Kristu. Neizmjerno Božje milosrđe sabrao je u ‘jednu’ Godinu milosrđa, ali on živo želi da milosrđe postane naša ‘narav’, kao u svetih ljudi, kao i u primjeru sluge Božjega fra Ivana Perana.
Milosrđe prema ljudima i prema Božjem stvorenju.
fra Bernardin Škunca
ODLIČNO
Na blagdan Rana svetog Franje u ozračju radosne svetosti obilježeno je svečanim misnim slavljem Dan sluge Božjeg fra Ivana Perana. Svetu je misu uz koncelebraciju dvadeset svećenika predvodio krčki biskup Ivica Petanjak. U prigodno intoniranoj propovijedi najprije je nazočnima približio bitne aspekte franjevačke duhovnosti i poziva svetog Franje kroz prizmu samog događaja kojeg blagdan slavi. Naglasio je i stav jakosti i radosti te predanja fra Perana koji je i na samoj robiji u komunističkom logoru – odgovarao da je odlično, jer ako nije drugdje znači da Bog želi da bude tamo. Zadivljuje i stav sluge Božjega u kojem nije bilo gorčine, osvete ili mržnje prema progoniteljima i mučiteljima koji su ga izvodili na lažna strijeljanja. Povezao je to i sa stavom žena Zrina koje su sve iako udovice djeci pronosile ljubavi evanđeosku radost. Uz nekoliko simpatičnih cvjetića osobnost fra Perana približio nam je i vicepostulator fra Bernardin Škunca dok se gvardijan fra Diego Deklić nazočnima obratio kao vrijedni domaćin. Istaknimo i da je liturgijsko pjevanje uz domaći zbor predvodio župni zbor iz Omišlja pod vodstvom sestre Valentine Marinović.
ZBD
