Sa slugom Božjim o. Gerardom Tomom Stantićem, karmelićaninom
Liturgijsko vrijeme Došašća i Božića predstavljaju nam se kao solidna škola duhovnosti ne samo zbog liturgijskog vremena, nego i radi čitave povijesti spasenja koja se kreće između Duhova i Paruzije. To je vrlo dobro uočio i živio naš sluga Božji o. Gerard Tomo Stantić, karmelićanin, kako nam pokazuju njegovi vlastoručni duhovni zapisi. No, najprije riječ dvije o njemu samome. Rođen je 16. rujna 1876. na đurđinskim salašima pokraj Subotice, u hrvatskoj katoličkoj obitelji Josipa Stantića i majke Julijane r. Jagić. U Karmel je stupio 9. rujna 1896 u Grazu (Austrija). Za svećenika je zaređen 1902. U novoosnovani samostan karmelićana u Somboru poslan je 1904. gdje je živio kao uzorni redovnik i svećenik više od 50. godina. Poput sv. Pavla apostola, bio je svima sve: Hrvatima, Nijemcima i Mađarima. Umro je u Somborskom Karmelu 24. lipnja 1956. i ispraćen na vječni počinak od preko deset tisuća vjernika. Njegovi posmrtni ostaci počivaju u karmelićanskoj crkvi u Somboru. Postupak za proglašenje blaženim otpočeo je 1985. na razini subotičke biskupije. Svečano je završen 21. rujna 2003 u subotičkoj prvostolnici. Svi relevantni dokumenti preneseni su u Rim na Kongregaciju za proglašenje blaženih i svetih, gdje se vodi daljnji postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim.
Karakteristična duhovnost Došašća i Božića sluge Božjega O. Gerarda
Iz razmatranja biblijskih čitanja Došašća i Božića, izvire i karakteristična duhovnost, sluge Božjega o. Gerarda Tome Stantića, označena krepostima teološke vjere, nade i ljubavi. Teološka krepost vjere obogaćena je spoznajom Gospodinova dolaska u znakovima Crkve, koje nazivamo „znakovi vremena“ u konkretnim situacijama života. Teološka krepost nade okreće se prema susretu sa proslavljenim Gospodinom, u radosnom i mirnom prihvaćanju svih događaja života. Teološka krepost ljubavi pruža nam motiv za produbljenje i praktičnu vježbu u neprestanoj pozornosti prema Gospodinovoj prisutnosti, koji dolazi po ljubavi i upozorenju da nam Gospodin dolazi u susret preko naših bližnjih. Na Gerardovom teološkom temelju, Došašće nas poziva na duhovnost bdijenja i pripravnosti na služenje. A sve to zahtijeva spremnost na obraćenje, kako bismo bili spremni na prihvat Onoga koji nam dolazi. Duhovnost Došašća i Božića sa svim svojim sadržajima odgovara dubokim potrebama suvremene kulture i pomaže nam da se s evanđeoskim duhom zauzimamo za vremenite zadaće, ne podliježući napastima zemaljskog mesijanizma, svjedočeći miran i plodan optimizam, poruka je sluge Božjega o. Gerarda.
Sluga Božji O. Gerard u svome razmatranju u vremenu Došašća poziva na spremnost obraćenja za prihvat Onoga koji nam dolazi: „Na početku Došašća tko već ima novo srce, neka ga sačuva. Tko nema, neka ga pribavi, ili barem koliko toliko čisti“. To je temeljni zaokret kršćanske liturgije i svekolikog kršćanskog života. Obraćenjem, prihvaćanjem i življenjem liturgije Došašća bitno smo usmjereni prema Onome koji dolazi, Onomu koji se rađa, prema Suncu Isusu Kristu. Za oca Gerarda, „Isus je Riječ, sveti Ivan Glas, a ja jezik“. Otac Gerard opisuje iščekivanje nekoga za kojega se ne zna kada će doći, ali je sigurno da će doći. Potrebno je stoga stalno upirati svoj pogled u „Riječ“, gledati u daljinu odakle iščekivani dolazi, poput Ivana koji je „Glas“ i biti „jezik“ koji i danas navješćuje njegov dolazak u svakidašnji naš život, kao i na slavni dolazak u Paruziji. „Što Isus šapće, nek mi jezik i svaki prst govori“. Tako Onaj koji se iščekuje nije samo čekan, nego i jezikom propovijedan, željen, dobro došao, kome se srce nada. Radi se o zauzetom iščekivanju. Ne sjedimo skrštenih ruku čekajući, nego ustajemo, upiremo pogled, govorimo o Njemu, željni što skorijeg susreta s Iščekivanim. Liturgija Došašća govori o bdijenju i čekanju s vjerom. Znamo da će Iščekivani doći, uvjereni smo u njegov dolazak, što više, mi živimo za taj dolazak, a to je plod vjere.
Intenzivnost i aktivnost Došašća
Intenzivnost i aktivnost Došašća lako se razumijeva uočimo li snagu glagola pokreta: ići, hodati, žuriti, ubrzati korak, trčati, trčati u susret, stići. Kristov dolazak nas ne ostavlja mirnima, već nas poziva da se požurimo njemu u susret obraćenim srcem. „Sveto Pismo govori: „Neka se ispravi što je krivo“ (Lk 3,5). Svako stvorenje i djelovanje nek upravo Vama služi, Vama bude upravljeno“. Po otajstvu utjelovljenja Sin Čovječji silazi u ljudsko tijelo a po ponovnome dolasku na koncu vremena sve će povesti u svoje vječno kraljevstvo. Krist trajno dolazi. Zbog toga knjiga Otkrivenja ne završava obećanjem doći ću uskoro, već životnom istinom koja se tiče sadašnjeg vremena: „Dolazim uskoro“ (Otk 22, 20). Zato nam se upućuje poziv: „Neka se ispravi što je krivo“ (Lk 3, 5).
Iščekivati Kristov dolazak onako kako nam predlaže kršćanska liturgija, znači biti trajno otvoren Kristu koji dolazi. Tako se stvarnost koja se iščekuje odjelotvoruje već sada u vremenu iščekivanja, jer dolazak je nužno događaj, ali i događaj kao ishod i konac Božjega nauma o spasenju. Zato naše iščekivanje jest događanje, aktivni duhovni i vjernički život koji odjelotvoruje i uvremenjuje Kristov dolazak. Otac Gerard, razmatrajući evanđeosku poruku 4. nedjelje Došašća zapisuje: „Svaki brijeg neka se po poniznosti slegne. Tko se ponizi bit će uzvišen, pa će uvidjeti što je Isus učinio i što čini“. Vjernička dinamika koju zahtijeva vrijeme Došašća proistječe iz dinamike Kristova dolaska.
Dinamična i statična kristologija
Liturgija Došašća predstavlja nam dinamičnu kristologiju. Govori nam što Krist čini i što On jest za nas. Molitveni oblici u obrascima božićnog vremena objavljuju nam statičku kristologiju, koja nam kazuje što je Krist u sebi. U kršćanskom iskustvu događanja Božića nema bez događanja Došašća. Krista i njegov dolazak, kako povijesni, tako i onaj eshatološki, možemo razumjeti tek iskustvom njegova dolaska u našu životnu stvarnost. Prvi Kristov dolazak otvorio nam je vrata spasenja čije je zasune grijeh zapriječio. Krist je otključao vrata, otklonio zasune grijeha, koji su čovjeku priječili pristup spasenju. Drugi Kristov dolazak bit će potpuno očitovanje dara što ga sada budno čekamo. Spasenje će tada biti očevidno. Dar kojemu se nadamo bit će očit, bjelodan, dohvatljiv, moći će se rukom zahvatiti. Za prihvaćanje toga dara, valja nam otkloniti brijeg oholosti, kako kaže o. Gerard: „Tko je na brijegu oholosti, neka gleda više Isusa, nego sam sebe za Boga držati. Treba dakle oholima na put živom vjerom i spasonosnim djelom“. Stvarnost Došašća poziva nas da u vremenu Došašća živimo stvarnost Dolaska i Susreta, otklanjajući „oholost“. Bog je s nama onoliko koliko mu sami dopuštamo.
Pred otajstvom „Dara“ Sina Božjega
Želimo li istaći učinke duhovnosti i božićne liturgije, koja ne samo što analizira otajstvo, nego ga kontemplira s jednostavnim pogledom koji ne isključuje različitost i bogatstvo slika. Polazeći od tih razlika bogatstva slika i utisaka izviru teme o kojima liturgija duhovnosti Crkve neprestano pjeva. Božićna liturgija je liturgija Slave. U otajstvu čudesnog spajanja dvije naravi u jednu osobu, naglasak je stavljen na Riječ, koja pobožanstvenjuje čovječanstvo i duboko prodire svojom moći. Želi se reći, kako istim povijesnim okolnostima koje pomažu uspostavu i potvrdu blagdana, dolazimo do shvaćanja svega božićnog slavlja u ozračju Slave. Slava Jedinorođenome od Oca, njega su učenici mogli motriti, jer je Riječ postala Tijelom i nastanila se među nama. Slava Suncu pravde, istinitom Svjetlu koje rasvjetljuje svakog čovjeka. Slava Isusa Krista koji je Alfa i Omega, Početak i Svršetak. Dovoljan je pogled na mnoštvo tekstova božićne liturgije, komentara svetih otaca, kao i zapisa sluge Božjega O. Gerarda, da shvatimo koliko se puta ističe tema „Slave“.
Ne radi se o slavi utjelovljene Riječi kao nekog „plijen“, o kojemu govori sv. Pavao, već se radi o Slavi koja se potpuno predaje, dariva i očituje svu svoju božansku veličinu, pokazujući svoj živi i potpuni sjaj. To je drugi vid liturgije i božićne duhovnosti: Dar. „Dijete nam se rodilo, Sina dobismo“. „Riječ je tijelom postala i nastanila se među nam!“ Pred otajstvom „Dara“ Sina Božjega, O. Gerard u svojoj božićnoj kontemplaciji zanosno kliče. „Rodio se Onaj koji nas ljubi, iz ljubavi spasi. Ovu ljubav svatko treba uzvraćati. Padam pred tvoje jaslice, da vazda slušam što govore Tvoje usnice“. Rođen je za nas, među nama, u nama jednostavnima, kao i za čitavo čovječanstvo. Na taj način dar se pretvara u razmjenu (admirabile commertium), Boga koji je postao Čovjekom, kako bi se čovjek popeo na vršak visine božanstva. U kontemplaciji otajstva „admirabile commertium“, O. Gerard radosno zapisuje: „Rodio se Mali Kralj, svakoj nevolji je kraj! Isusa tražimo ne zvijezdom, nego željom“. Karmelićani, od Božićne noći pa sve do konca božićnog liturgijskog vremena, kada iz kora odlaze prema blagovalištu, usput nose jaslice s likom Djeteta Isusa pjevajući popularnu pjesmu bačkih Hrvata. „Radujmo se i pivajmo danas rođenomu…“, O. Gerard je u zanosu svoje ljubavi prema Malom Isusu, uzdizanjem svojih ruku putem zaplesao. Pojedina braća su to pomalo podrugljivo gledala, ali O. Gerard je tom gestom, poput sv. Ivana od Križa, pokazao svoju radost i veselje prema Malom Isusu. U optimizmu što ga izriče božićno otajstvo, rađa se duhovnost O. Gerarda, koja ne prezire ljudsku narav, koju je sam Sin Božji uzeo na sebe. Ta se duhovnost temelji na kristologiji jedne nedjeljive Osobe, Isusu koji se zove Krist i na stvarnoj solidarnosti između čovječanstva i stvaranja, u spasenju koje je čisti Božji dar ljudskome rodu.
Svako liturgijsko doba crkvene godine, naglašava poseban vid otajstva spasenja Božje dragovoljne samoobjave. Liturgijsko vrijeme Došašća je slično trudnoći u kojoj se pred našim očima počinje otkrivati novi život. Postupnim trajanjem Došašća u nama raste svjetlost koju naziremo u bljeskovima spoznaja koje nas uvode u intimu sjajne svjetlosti otajstva Božića. Ključne figure liturgijskog vremena Došašća su: prorok Izaija, Ivan Krstitelj i Marija, ponizna službenica Gospodinova. Marija je zavjetni kovčeg u kojemu stanuje Bog. „Mali Isus je pod srcem Blažene Djevice Marije rastao. U nama raste kad na Njega mislimo, Njemu ugađamo“, poručuje nam O. Gerard.
Sa slugom Božjim O. Gerardom neka nas božićna zvijezda dovede do „Betlehema“
Duhovnost Božića predstavlja nam proslavu božanskoga svjetla koje prodire u ljudsku svijest. To je svjetlo tako sjajno te je na prvi pogled nemoguće obuhvatiti čitavo njegovo značenje. Može ga uživati samo kontemplativno iskustvo, o kojemu nam govori o. Gerard. Što se više privikavamo na to svjetlo, malo pomalo spoznajemo sve ono što je sadržano u otajstvu Božje objave, u betlehemskom djetešcu. Božansko svjetlo suočava nas s istinom. Istinito djelovati znači dopustiti da Krist raste, ne samo u nama, već i u drugima. Na taj način, naša često puta dosadna svakodnevica postaje sakramentalna, isprepletena nagovještajima vječnosti. To je ono što slavimo u liturgiji Božića: „Sad je vrijeme spasenja!“ Sada, u koje je punina Božje milosti dohvatljiva. Kada se otvorimo Kristovoj svijesti, sve postaje važno. Ta svijest preobražava naše svjetovno poimanje sigurnosti prihvaćanja nepoznate budućnosti iz ljubavi prema Bogu. Dok, poput sluge Božjega O. Gerarda, upiremo svoj zadivljeni pogled u djetešce u jaslicama, naše unutarnje biće otvara se prema novoj svijesti koju je to dijete donijelo na svijet.
Dopustimo da nas božićna zvijezda dovede do „Betlehema“. Danas je put do Betlehema zastrt tamom ljudske oholosti, egoizma, indiferentnošću, nasiljem. Zbog toga mnoge osobe ne uspijevaju doći do „Betlehema“, do nade i mira. Potrebno je pročistiti taj put, možda još više, potrebno je da mi postanemo put koji vodi do Betlehema, kolijevke Božanskog Djeteta. „Tri Mudraca s Istoka, pali su pred Isusom i poklonili se Njemu, iako je bio mali i siromašan u betlehemskoj štalici. Kakva duboka vjera!“, ističe o. Gerard. Bog se rodio. Bog se i sada rađa. Pripravimo mu kolijevku. Pripravimo svoje srce da se u njemu rodi Isus! Blagoslovljeno vam sveto vrijeme Došašća. Sretan vam Božić!
o. Mato Miloš, OCD, vicepostulator
