Dvadeset godina creskog Plamička

Nauči nas moliti!

U mojem je životu Plamičak, creska molitvena zajednica mladih, dugo vremena bio „ono nešto“ na što subotom idu neki od prijatelja i znanaca. „Ono nešto“ poslije mise. Nije ni čudo da je Plamičak dugo postojao u mojoj svijesti – nastao je rane 1996., pod vodstvom creske vjeroučiteljice Dubravke Buničić, a na prijedlog tadašnjih osnovnoškolaca, koji su potaknuti iskustvom molitve na školskom satu zamolili vjeroučiteljicu da ih nauči „tako“ moliti. Ne „bilo kako“, već baš „tako“. Ne izgovarati dobro uvježbane recitacije, već provesti teoriju u praksu te zaista „razgovarati s Bogom“. Reći mu štogod se ima za reći. Zahvaliti za dobro, potužiti se na loše, zamoliti za pomoć… komentirati dan u školi, prepričati kakav film ili utakmicu, ispričati Mu vic… „Razgovarati s Bogom“ kao „razgovarati s prijateljem“. Profesorica Dubravka spremno se odazvala na poziv, i nastavila se odazivati – evo, ima već 20 godina. U tih se dvadeset godina izredalo mnogo generacija „plamičaka“, iskreno zahvalnih onoj prvotnoj grupici creske djece i mladih, i Duhu Svetome što ih je nadahnuo. Jer…

Snažna jednostavnost molitvene topline

… je Plamičak za mene u teoriji bio, kao rekoh, „ono nešto“ na što mi par prijatelja ide subotom navečer nakon mise, i što je vjerojatno ok, ali nije za mene. Definitivno nije za mene, jer ionako imam previše obveza u svom mladom osnovnoškolskom životu: i škola, i zadaće, i tečajevi, i zborovi… I nemam vremena. A ionako se molim, barem „Anđele čuvaru“ svaku noć prije spavanja, i idem na misu svaku nedjelju, a te iste prijatelje viđam u školi. Nema razloga da se uključim još i u Plamičak – bolje da si uštedim malo slobodnog vremena, barem subotom navečer. Tako sam razmišljala sve dok najnovija generacija „plamičaka“ nije postala generacija moje mlađe sestre – tadašnje krizmanice. Tada već srednjoškolka, koja je bila počela dublje razmišljati i proučavati vjeru te zaista „razgovarati s Bogom“ u slobodno vrijeme, i dalje sam mislila da mi Plamičak nije potreban – bio bi suvišan. Ali jednom sam prilikom, više ni sama ne znam kako, vjerojatno na nečiji konkretniji poticaj i poziv, odlučila otići na jedan sastanak zajednice – da vidim kako to izgleda, i potvrdim si da meni nije potrebno. I otišla sam, osjećajući se pomalo nelagodno i nesigurno.

Taj mi je prvi molitveni susret i ostao u sjećanju kao nešto pomalo nespretno; vjerojatno sam očekivala „blještavije“ rezultate od izravnog razgovora s Bogom u službenom kontekstu molitvene zajednice. Ali atmosfera je bila pozitivna, društvo ugodno, te sam nastavila dolaziti i sudjelovati u „onom nečem“ subotom nakon večernje mise. A kako je Kraljevstvo Božje kao sjeme koje nikne i raste, ni samo ne zna kako… s vremenom se i moj fitilj zapalio. S vremenom sam prestala očekivati „blještave“ rezultate i počela upijati jednostavnu toplinu jednostavnih razgovora s Prijateljem. Ponekad naglas, većinom u sebi, molili smo koristeći vlastite riječi, oslikavajući Mu vlastite misli i potrebe… Usput smo međusobno razgovarali i o Njemu – jednostavnim smo si nestručnim riječima iznosili svoja razmišljanja i shvaćanja Isusovih poruka – i često bi nečije usputno zapažanje odjeknulo u srcu drugih sudionika razgovora/ molitve. Raslo je i naše zajedništvo, i naša prijateljstva, „ni sami ne znamo kako…“

Moliti plamteći

Nakon dvadesetak godina redovitih susreta, duhovnih obnova, zajedničkih misa i izleta, preko stotinjak mladih Cresana zahvalno je na Plamenu kojim su gorjeli, gore, i nastavljaju gorjeti. Jer uključivanje u molitvenu zajednicu nije predstavljalo dodatnu obavezu i gubitak vremena, već mjesto odmora i „punjenja baterija“. Aktivnosti poput razmatranja Božje riječi i sabrane molitve na papiru baš i ne zvuče primamljivo, ali sudjelovanje u radu molitvenih zajednica toplo preporučam svim čitateljima koji su u mogućnosti uključiti se. Oni koji tu mogućnost nemaju uvijek mogu osnovati vlastitu malenu zajednicu, od samo dva člana, za početak: Isus i ja. On ima iskustva s organizacijom i vođenjem istih – prepustite Njemu pitanja ideja i inspiracija, a vi se jednostavno zavalite u neku udobnu fotelju (ne preudobnu! – prema iskustvu creskih „plamičaka“ lako je zakunjati), i recite Mu kako ste proveli dan. („Hvala Ti što je opalila kiša! Taman da mi se škina refa od pobiranja ulika.“… „Ajde baci oko na onog mog nećaka. U petak piše kemiju.“…) Molite. Ne „bilo kako“, već baš „tako“. Toplo i jednostavno, plamteći.

Dafne Flego

Print Friendly, PDF & Email