Grk Konstantin De Rossi (1590-1653)

Priredio: dr. Franjo Velčić

Priredio: dr. Franjo Velčić

Još jedan krčki biskup redovnik

Povodom imenovanja dr. Ivice Petanjka, franjevca kapucina krčkim biskupom, polazeći od dosadašnjih spoznaja naših dičnih povjesničara Ivana Žica-Rokova i Mihovila Bolonića, u prigodnom broju Kvarnerskoga veza nabrojili smo tijekom tisućljetne povijesti krčke biskupije čak 13 po imenu poznatih biskupa koji su bili članovi raznih redovničkih zajednica. Premda smo u članku dopustili mogućnost da bi se u tom nizu mogao pronaći još neki redovnik, nismo dugo čekali na to iznenađenje! Svega mjesec dana nakon biskupskoga ređenja primili smo e-mail poštu od jednoga, zacijelo najudaljenijeg čitatelja Kvarneskoga veza na „kugli zemaljskoj“ – sa Filipina, koji je, uz zahvalu za članak, ujedno iznio, za nas po­sebno vrijedan, kako bi se to parlamentarno reklo – „ispravak krivog navoda“.

Naime, otac Alviž (Alojzije) Kučić, redovnik, svećenik i misionar na Filipinima, rodom iz malenog sela Vidovići blizu Martinšćice na otoku Cresu, ukazao nam je na omašku ne spominjanja još jednog redovnika, i to njegova redovničkog subrata iz reda Regularnih klerika Somaska, Grka – Cipranina Konstantina De Rossija, odnosno latiniziranom verzijom prezimena De Rubeis, reda Somaska, zacijelo malo poznatog reda u Hrvatskoj jer, opet prema našim saznanjima, otac Alviž na dalekim Filipina je jedini Hrvat u toj katoličkoj redovničkoj zajednici. No, kao prilog svome pismu otac Alviž nam je dostavio skenirani sav arhivski materijal o tom krčkom biskupu koji se čuva u arhivu njihove generalne matične kuće na rimskome brežuljku Aventinu, u samostanu Svetoga Alessija Emilijanija, na čemu mu i ovim putem iskreno zahvaljujemo.

Na temelju tog arhivskog materijala možemo „rekonstruirati“ život ovog krčkog biskupa iz prve polovice 17. stoljeća.

Konstantin de Rossi ili u latiniziranom obliku Constantinus De Rubeis Krčki biskup 1640. – 1653.

Rođen je 7. listopada 1590. god. u staroj plemićkoj obitelji u gradu Famagusti na otoku Cipru, koja je, nakon pada ciparskog kraljevstva u ruke Turaka, prešla na otok Krf. Bio je četvrto dijete u obitelji Nikole i Marije Mozzanica. Starija braća su mu poginula u Ciparskom ratu. Njegov otac, književno obrazovan i vješt u političkom poslovima, jedinog preživjelog sina u dobi od tek sedam godina poslao je na školovanje u Veneciju gdje je mali Konstantin bio smješten u Patrijaršijskom sjemeništu (Seminario patriarcale). Već je u mladosti pisao prozu na talijanskom i latinskom jeziku. Njegov odlazak u duhovno zvanje razočaralo je oca koji ga je pokušavao odvraćati od toga puta. Ali Konstantin je ostao odlučan u svojoj odluci, stupio je u red skromnih redovnika regularnih klerika Somaska. Kad se otac pomirio sa sinovljevom odlukom poslao mu je zatraženi Krsni list iz kojega se vidi da je položio zavjete čak prije propisane kanonske dobi. U Paviji je 1. srpnja 1607. položio redovničke zavjete i nastavio studij teologije. Godine 1611. bio je poslan u Rim, gdje je završio teološki studij i zaređen je za svećenika u prosincu 1614. godine. Još prije svećeničkog ređenja propovijedao je s velikim uspjehom u vremenu došašća u crkvi sv. Ivana dei Fiorentini u Rimu. Ubrzo je postao traženi korizmeni propovjednik, i propovijedao je u Ameliji u Umbriji, u Milanu, Macerati, Comu i drugim talijanskim gradovima. Godine 1616. postao je lektor u Zavodu Melfi (Collegio di Melfi) a 1622. postaje prepozit njihove kuće u gradu Torto­na. Pod njegovim vodstvom u Tortoni započeo djelovati kolegij – škola 1623. godine koja je ubrzo prerasla u pučku školu. Godine 1634. bio je imenovan biskupom otočne biskupije na Jonsko­me moru, u biskupiji Zanti. Njegove su propovijedi dolazili slušati brojni pravoslavni Grci. Njegovo znanje i kreposti kojima je bio urešen najviše su došle do izražaja kad je bio premješten za biskupa u Krku u kolovozu 1640. godine. U Krku je iskazao posebnu ljubav prema siromasima i bolesnicima. Jednom zgodom dok je boravio u Veneciji kupio je veliku količinu lijekova koje je po povratku u Krk besplatno dijelio siromašnim bolesnicima. Njegova široka naobrazba i tiskani radovi bili su poznati u Veneciji te je bio primljen za člana jedne od akademija čudnovata imena: Accademia degli Incogniti, što bi se moglo prevesti kao Akademija tajnih ili nepoznatih, te jednu kratku bio/bibliografiju o njemu nalazimo upravo u knjizi „Glorie degli Incogniti“, tiskane u Veneciji 1647. godine, tj. svega nekoliko godina prije njegove smrti, gdje nalazimo utisnut i njegov portret. Za nas je to jedan od prvih poznatih portreta Krčkih biskupa. Napisao je i objavio u Milanu 1630. godine jedan opširan životopis njihova utemeljitelja Girolama Mianija. Ta je knjiga doživjela čak četiri izdanja: prvo 1630. drugo 1641., treće 1867., i četvrto 1894. godine. Tiskano je također više njegovih panegiričkih govora i pjesama, a pisao je latinskim i talijanskim, odnosno fiorentinskim jezikom kako se onodobno nazivao talijanski jezik. Umro je 1653. godine.

Ocu Alvižu Kučiću na dalekim Filipinima sa Kvarnerskih žala šaljemo srdačne pozdrave i molimo obilan Božji blagoslov za Crkvu na Filipinskim otocima.