U posjetu ljepoti, ljubavi i mučeništvu
Ulazeći u Crkvu hrvatskih mučenika u Udbini, zadivljena veličinom i jednostavnošću, i ponesena nekom otmjenošću prostora, prvo mi je pogled pao na reljef postaje križnoga puta gdje Veronika dobiva Isusov lik utisnut u njenu maramu, u njen život, njenu vjeru, njenu stvarnost, konkretnost… Razmišljala sam kolike su „Veronike“ na ovim prostorima Krbavske doline, ispraćale svoje supruge, sinove, očeve na bojišta sve do današnjih dana. Osobito one davne 1493. g. kada je izginulo deset tisuća Hrvata u prodoru Turaka na naše prostore, pa sve do zadnjeg Domovinskog rata, gdje su bili doslovno protjerani. Sve te žene su svojim suzama isprosile lik Isusa, simbola mučeništva, ali i najveće ljubavi, koja je postala zalog i ostvarila san svih onih koji su nesebično voljeli ove prostore, svoju domovinu. Zato su i mogli moliti Isusa na bojištu:“ Ne tražio te nikad da mi stišaš patnju, već da mi dadeš srce da je nosim. Ne iskao te nikad saveznike u životnoj borbi, već vlastitu snagu… Udijeli mi da ne budem kukavica, što tvoju milost ćuti samo u uspjesima, već mi učini da stisak tvoje ruke nađem i u porazu.“ A poraza je bilo tako mnogo… Ali ako živimo Boga, onda On pronalazi načine, mostove, putove i mogućnosti da se pokaže, da uznemiri dubinu drugih bića, da dožive i osjete i drugi da u nama ima nešto, još više Netko, koga mnogi ne poznaju ali ga trebaju i duboko ga proživljavaju. To je svjedočiti Boga, naš Bogu posvećeni život, naš život vjere i ljubavi, naša komunikacija Boga danas: Crkva hrvatskih mučenika – simbol mučeništva i stradanja čitave naše domovine Hrvatske. Sagrađena na brijegu Krbavske doline kako bi je vidjeli s istoka i zapada i cijena za pozitivno vrednovanje drugoga, što govori ili čini, prepoznavanje dobra kod svih, pa i kod onih koji nisu iz „našega tabora“, i to prije svega dobre i pozitivne strane, a tek onda ostalo, jer time se stvaraju novi mostovi dijaloga, prijateljstva, povjerenja.
Svatko od nas, članovi Pokreta za život Krčke biskupije, koji smo 25. listopada hodočastili na Udbinu iz Krka, Lošinja, Cresa, Raba, predvođeni vlč. Zvonimirom Badurinom, doživio je na svoj način velebnu, modernu građevinu, no još više se osjećala prisutnost velike hrvatske povijesti ili ljepote mučeništva koja se vjekovima događala u našoj domovini. Sagrađeni Zid sjećanja, u koji se ugrađuju ploče s natpisima stradanja našeg naroda, a donose ga hodočasnici iz cijele Hrvatske i svih mjesta stradanja Hrvata katolika: svi oni koje žele da njihova patnja i patnja njihovih predaka bude utkana ovdje na ovom mjestu gdje se događala velika snaga vjere, život s Bogom i u Bogu. Pridružili su nam se i hodočasnici iz Splita, iz župe sv. Kuzme i Damjana, te župe sv. Andrije predvođeni svojim župnikom. Svih nas je dočekao domaći župnik i rektor svetišta vlč. Tomislav Rogić, te smo svi skupa slavili svetu euharistiju.
Izlaganjem o gradnji same crkve, kao i povijesti ovog kraja malo smo si više uprisutnili događanja kroz vrijeme. A Bog je taj koji upravlja poviješću. Pojedinim ljudima i cijelim generacijama među našim precima on je, tako da kažemo, pružao ruku iz povijesti, koja nije samo svojevoljno proticanje kroz godine, desetljeća i stoljeća – Bog je stvarao povijest spasenja.
Ružica Kaštelan