Piše: dr. Božidar Mrakovčić
Imajući u vidu važnost čitanja Svetoga pisma za duhovni život vjernika Drugi vatikanski koncil je sve vjernike pozvao da „rado pristupaju samom svetom tekstu, bilo svetim bogoslužjem … bilo pobožnim čitanjem. I neka imaju na umu da molitva mora pratiti čitanje Svetoga pisma da bi ono postalo razgovorom između Boga i čovjeka; jer ‘kad molimo, mi ga oslovljavamo; kad božanske izreke čitamo, mi ga slušamo’“ (DV 25). Papa Benedikt XVI. u apostolskoj pobudnici Verbum Domini – Riječ Gospodnja na vrlo zanimljiv način povezuje naše osobno ili zajedničko čitanje Svetog pisma s liturgijom: „Kao što euharistijsko klanjanje pripravlja, prati i nastavlja euharistijsku liturgiju, tako osobno i zajedničko molitveno čitanje pripravlja, prati i produbljuje ono što Crkva slavi po naviještanju Riječi na području liturgije.“ (VD 86).
Najpoznatiji oblik molitvenog čitanja Svetog pisma je Lectio Divina ili Božansko čitanje. To je tradicionalno čitanje riječi Božje u razgovoru s Bogom, čitanje koje prerasta u molitvu i ima za cilj preobraziti život. Sastoji se od četiri dijela: 1) čitanje (lectio); 2) meditacija (meditatio); 3) molitva (oratio) i 4) kontemplacija (contemplatio).
Čitanje
U prvom dijelu Božanskog čitanja tražimo odgovor na pitanje: Što biblijski tekst govori? Koji mu je sadržaj? Kardinal Martini (1927.-2012.) koji je zajedno sa svojim vjernicima prakticirao Lectio Divina u milanskoj katedrali preporuča da se ovaj dio odradi s olovkom u ruci. Tekst valja pročitati više puta podcrtavajući glagole, zaokružujući glavni subjekt, tako da postanu što uočljiviji. Uskličnik valja staviti kod riječi ili rečenica koje smatramo ključnima ili smo po prvi puta uočili njihovu važnost, upitnik uz ono što nam je nepoznato, strelicu uz dijelove teksta koje nas osobno pogađaju. Ovaj dio lectio divina često biva zapostavljen jer imamo dojam da poznajemo tekst i da smo ga čuli već toliko puta. Međutim biblijski tekst valja uvijek čitati kao da ga čitamo po prvi put. Ako čitamo tekst nedjeljnog evanđelja možemo se poslužiti komentarima nedjeljnih čitanja naših poznatih bibličara Dude, Zovkića, Rebića, Dugandžića ili Živim vrelom.
Meditacija
Ova druga etapa Božanskog čitanja traži odgovor na slijedeće pitanje: Što biblijski tekst kaže meni? Svatko osobno, ali i kao zajednica, treba dopustiti da bude dodirnut i preispitan porukom riječi. Kartuzijanac Guigo iz 12. stoljeća kojemu zahvaljujemo današnji oblik Lectio Divina naglašava: „Čitanje je ono što primjećuje oko, uho i razum. Međutim prava destinacija Riječi je srce koju se postiže razmatranjem. Kroz meditaciju Pisma Božje srce govori ljudskome srcu.“ Da bi se to dogodilo treba „probaviti“ riječ Božju koja je prava hrana Duha.
Kako se to konkretno čini uči nas opet kardinal Martini: „Meditacija je razmišljanje nad porukom teksta, nad osjećajima i vrednotama sadržanima u tekstu. Meditacijom nastojimo razumjeti koje vrijednosti ili sudove sadrže riječi, stavovi, ponašanja, djelovanja sadržani u biblijskom tekstu. Ovaj cilj se postiže tražeći odgovore na slijedeća pitanja: Kako se ponašaju likovi u tekstu? Kakav je njihov stav prema Isusu? Kakve osjećaje prema njima gaji Isus? Kako se prema njima odnosi? Zašto je neka riječ izrečena ili gesta napravljena?“… U kojem liku se ja nalazim? … Imam li želju Zakeja da vidim Gospodina? Jesam li potreban spasenja kao Magdalena? Tržim li da Bog umnoži moju vjeru kao otac opsjednutog mladića? …“
Ako se Lectio divina obavlja zajednički ova etapa može završiti razgovorom (collatio) koji ima za cilj međusobno podijeliti dosadašnje iskustvo susreta s riječju Božjom.
Molitva
U prva dva dijela Božanskog čitanja smo Boga slušali, sada mu govorimo, odnosno molitvom odgovaramo. Martini kaže „Molitva je odgovor na ono što sam u čitanju i meditaciji razumio. Tekst treba u meni izazvati religiozne osjećaje: osjećaj zahvalnosti i hvale prema Bogu za njegovu veličinu, za njegovu ljubav prema nama; osjećaj kajanja jer ne ostvarujem u svojem životu vrijednosti koje tekst odražava. Molitvom izražavam svoju vjeru, nadu, ljubav koju je tekst u meni potaknuo.“ Glavni cilj molitve kao odgovora na Božju riječ je postići čisto srce, tj. uskladiti svoje misli, osjećaje i odluke s Bogom i njegovom voljom koju smo posredstvom Svetoga pisma spoznali. Molitva je dakle prvi način na koji nas Božja Riječ mijenja.
Kontemplacija
Četvrti dio Božanskog čitanja shvaća se na dva različita načina. Prema jednome kontemplacija je životni odgovor na Božju riječ koji se događa kada kao dar Božji usvojimo Božji pogled u prosuđivanju svakodnevne životne stvarnosti i uskladimo svoj život s Bogom kojega smo kroz molitveno čitanje Pisma susreli. Lectio Divina biva dakle potpuna tek kada se čitanje, meditacija i molitva pretoči u konkretni svagdanji život. Kontemplacija je životno uspoređivanje s Bogom koji je ljubav, usporedba koja treba preobraziti u ljubav sav vjernikov život.
Uz ovo praktično shvaćanje kontemplacije postoji i ono mistično koje u kontemplaciji vidi najuzvišeniji oblik molitve. Martini objašnjava: „Kontemplacija je … trenutak kada pred Božjom ljubavlju, veličinom, slavom, ostajemo bez riječi. Ne mislimo više na pojedine elemente teksta koji smo čitali već imamo potrebu da koncentriramo naš pogled na Isusa, da dopustimo da nam oprosti, da se odmorimo u njemu, da osjetimo njegovu ljubav, da budemo jednostavno neko vrijeme s njime koji je naš Prijatelj i Spasitelj.“ Martini ipak ne zaboravlja da Riječ Božju valja ne samo slušati nego i vršiti pa nadodaje: „Božansko čitanje nije samo škola molitve nego i škola života.“
U prva dva koraka Božanskog čitanja dakle slušamo Božji govor, a u druga dva dijela mu mi odgovaramo, najprije molitveno da bismo mogli i životno. Sv. Augustin nas uči da „čitajući Pismo slušamo Krista“. Sv. Ivan Zlatosuti pak kaže da je Biblija pismo koje nam je Bog poslao s nebesa. Ako s nestrpljenjem i velikom pažnjom čitamo pisma ljudi koji su nam važni, s kakvom bismo čežnjom i pažnjom trebali čitati pismo koje nam je Bog uputio.
