Odgojna svrha vjere

dr Franjo Velcic

Priredio: dr. Franjo Velčić

– Sluga Božji Antun Mahnić učitelj vjere u „Godini vjere“ (4)

VI. No s religijom ili s kršćanskom vjerom spaja Bog i drugu svrhu. Ta je svrha odgojna.

Bog hoće da čovjeka vjerom, koju mu je objavio po Sinu svome Isusu Kristu, odgaja za vječni život. Nije ni moguće dostojno cijeniti vjeru, ako se ne uoči ovaj odgojni njezin moment. Zato ću i ja o njemu pobliže progovoriti.

U čemu se sastoji vječni život, za koji Bog čovjeka odgaja vjerom? Na ovaj nam upit daje odgovor sv. apostol Ivan: „Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. (…) i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest.“ (1 Iv 3,1-2).

Bog je dakle, koga po naputku Isusovu zovemo svojim Ocem, odredio, da mu budemo djeca. To znače riječi sv. Pavla, da smo rod Božji. (Dj 17,29). Djecom svojom hoće Bog da nas učini i svojim baštinicima. Naša je baština on sam, kao što je već obećao Abrahamu, a po njemu duhovnom potomstvu njegovu, pravovjernim kršćanima: „Ja sam nagrada tvoja obilata“. (Post 15,1). Kako se Bog sam, uronjen sam u sebe, spoznaje i ljubi, te mu je ovo spoznanje i ljubav vrelo neizmjernog blaženstva: tako zove i nas, da ga gledamo i uživamo licem u lice, kakav je na sebi i odatle da crpimo onu sreću i blaženstvo, koje oko nije vidjelo niti uho čulo niti srce čovječje zaželjelo.

No djeca trebaju odraziti u sebi priliku Očevu. Prije nego nas Bog prizna svojom djecom i pristupi gledanju i uživanju svoga lica, treba da se preobrazimo na Njegovu priliku, da postanemo njemu slični. No Bog živi, kako veli sv. Pavao, u nepristupačnoj svjetlosti. Njega nitko od ljudi nije vidio, niti može vidjeti. (1 Tim 6,16). Zato je Bog poslao na svijet svoga jedinorođenoga Sina, koji je u krilu očevu; po Njemu je Bog ljudima sebe objavio.

Isus kao pravi Sin Božji živo je obličje ili slika nevidljivog Boga. Mi pak, da postanemo ugodni Bogu i djeca nebeskoga Oca, treba da se prema nauci sv. Apostola (2 Kor 3,18), sve više preobrazimo u to isto obličje Isusovo iz slave u slavu, iz kreposti u krepost, dok se sasvim ne preporodimo nalik na Njegovu sliku. Bog je htio, kao što piše isti Apostol, da Isus bude prvorođeni među mnogom braćom; a svi oni, koje je odredio za vječnu slavu u nebesima, htio je da budu slični Njegovu obličju.

To je eto duboki smisao odgojnog momenta kršćanske religije. Bog hoće da nas prema obličju svoga Sina Isusa preobrazi na svoju sliku, da uzmognemo jednom doći do gledanja i uživanja Boga licem u lice.

Ovaj se odgojni proces vrši u živom odnosu i zajedništvu s Isusom milošću Duha Svetoga. Označujući ovaj proces prikazuje nam sv. Pavao Isusa kao drugog Adama, to jest kao novog preporoditelja ljudskog roda. Prvi je Adam od zemlje, zemaljski, drugi je Adam iz neba, nebeski. Kao sinovi prvog Adama trebamo nositi sliku nebeskoga. Zadatak kršćanskog života stoji po nauci sv. Pisma u tome, da staroga čovjeka, što ga naslijedismo od prvog Adama, s njegovim grješnim djelima, svučemo, pa obučemo novoga čovjeka, koji se obnavlja po slici Isusovoj. (Kol 3,9.s.). Zato nas i opominje sv. Pavao: „Obucite se u Gospodina našega Isusa Krista“ (Rim 13,14). Što više, kako smo se tijelom rodili od prvoga Adama, tako treba da se nanovo duhom rodimo iz drugoga Adama. To uči i Isus u evanđelju: „Ako se tko nanovo ne rodi, ne može vidjeti kraljevstva Božjega“ (Iv 3,3). Napokon Isus sam treba da se u nama nanovo rodi počevši u nama provoditi Božanski svoj život. Ta što drugo i znače riječi Apostolove: „Ne živim više ja, nego živi u meni Krist.“ (Gal 2,20).

Milost Duha Svetoga.

Sakramenti.

VII. Ovo preobraženje kršćanina na sliku Isusovu, ovo sve tjesnije zajedništvo njegova života s božanskim životom Isusovim ostvaruje se milošću Duha Svetoga. Jest, onaj isti Duh Sveti, od koga je Marija Djevica začela i rodila Sina Božjega Isusa, preporađa i ljude na dostojanstvo djece Božje, na sliku drugoga Adama Isusa Krista. Duh Sveti milošću svojom oplođuje djevičansko krilo svoje zaručnice katoličke Crkve, odakle se rađaju sinovi Božji – ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od Boga, kao što piše sv. Ivan (Iv 1,12s). Na svetom se krštenju otpočinje proces preobraženja prema obličju Isusovu. Težak je to i dugotrajan proces. Jer čovjek, sin prvog Adama, rađa se u ropstvu očinjeg izdajstva, kako to lijepo prikazuje apostol sv. Petar (1 Pet 1,18). Iz toga se ropstva, ropstva grijeha, neurednih sklonosti i pohlepe valja izbaviti. A to stoji mnogo napora, neprestanog boja. Tu valja uzeti u ruke mač, što ga je Isus donio na zemlju, pa neprijateljima spasa navijestiti rat do kraja. No čovjek nije u tome boju sam. Duh Sveti, koji je djelo svoje započeo kod sv. krsta, nastavlja ga podupirajući čovjeka kroz život sve do groba.

Putem sv. sakramenata dovodi Duh Sveti čovjeku nadnaravnu snagu svoje milosti. Tu ga on sve više čisti, najprije od težih, onda od manjih grijeha, da uzmogne obuzdavati grešne pohlepe i utišati neuredne strasti. Duh Sveti čovjeka vodi postupno putem kršćanske kreposti i savršenosti. Nema grijeha, a da ga ne bi milost Isusova nadvladala; nema neuredne sklonosti ili pohlepe, a da je ne bi Duh Sveti ukrotio upokorivši je zakonu razuma i zapovijedi Božje. „Sve mogu u Onome, koji me jača!“, veli sv. Pavao (Fil 4,13).

 

Print Friendly, PDF & Email