Sunce na mojoj kamenoj terasi. Cvrčci u krošnjama. Gušterica se sunča na zidu. Spava žuta mačka. Teška ljetna popodnevna tišina.
Sjedim pred laptopom s nogama u lavoru. Kosa mi je mokra i pokušavam to riješiti malim ventilatorom koji sam stavila na kraj stola. Zzzzz, javlja se ventitilator dok se okreće lijevo-desno i svojim veselim zvukom prati moje škljocanje po tipkovnici.
Ne šalim se. Kad mi je ponestalo inspiracije i nisam više znala što bih, zaista sam posegnula za ventilatorom i lavorom. I zaključala vrata da netko ne dođe i ne počne se smijati prizoru iz starog filma.
Obično zamišljamo sunce, plavo nebo, ptičice i leptiriće, a uz njih dobijemo i gušterice, skakavce, vrućinu i komarce. Obično vidimo sebe kao junake, a na kraju močimo noge u lavoru. Obično mislimo da ćemo prepreke u životu preskočiti elegantno i s lakoćom, a na kraju improviziramo, pa čak ispadamo i nezgrapni i smiješni.
Uvijek se govori da je moderni čovjek naučio da je sve u životu brzo, lako i površno, da se nizašto ne treba previše mučiti, ali sve mi se čini da je tom istom čovjeku prilično jasno da život nije instant i da je danas, unatoč svemu što mu olakšava život, pred sve težim izborima i sve većim odlukama. I, baš kao i njegovim prethodnicima iz neke idilične prošlosti, uopće mu zbog toga nije drago.
Danas treba vjerovati, a ne ispasti glup. Danas treba biti drugačiji i ne sramiti se. Danas treba raditi pošteno i uvjeravati ljude oko sebe da nisi lud. Danas treba raditi dva posla i vjerovati da će biti bolje. Danas treba biti dosljedan i privatno i u javnosti. Danas mislimo da se ljudi nekada nisu morali nositi s time. Možda baš i jesu, a mi mislimo da smo jedini.
Možda nismo zamišljali da ćemo se s teškoćama nositi tako nespretno i da ćemo ponekad u životnim improvizacijama izgledati kao mala djeca. Možda nas ljuti što nam u životu ne ide glatko i što ispadamo smiješni. Umjesto da budemo face, mi trebamo tuđu pomoć. Umjesto da se pravimo važni pred drugima, moramo se učiti poniznosti.
Ove lijepe ljetne slike koje nose i svoje naličje podsjećaju nas da se život nastavlja i da se oko svega isplati truditi. Podsjećaju nas i da uvijek imamo nešto što će nam pomoći i olakšati nam trud. I još više, da uvijek imamo nekoga tko će cijelo vrijeme biti s nama.
Večer je donijela malo osvježenja i puno komaraca. Jeste li čuli za ono cvijeće koje zovu kadifice? Njihov miris navodno tjera komarce. Na terasi punoj kadifica trgam nekoliko listova, trljam se i isprobavam teoriju. Čini se da radi. Ventilator opet zuji, počinje noćna smjena. Kuća i ja smrdimo po kadificama dok zadovoljno sjedim pred laptopom jer je eksperiment uspio i opet škljocam. Idila.
Iva Jelčić
