Uzbrdica, ravnica, nizbrdica….
Teško je opisati današnji dan… Prvo sam se izgubila na par sati u Barceloni, nakon gotovo 9 sati vožnje do Pamplone i kiše koja ne prestaje padati kao da nikada nije padala, rekli su mi da nema više busa za moje odredište… po kiši pravac u grad kupiti putovnicu i to od žene koja je porijeklom iz Mađarske, ali svako ljeto ljetuje na Krku! Žena je propješačila camino, prodala sve u Mađarskoj i sada drži dućan samo za hodočasnike. Kupila sam svoju putovnicu i jakovljevu školjku i našla svoj prvi albergue (prenoćište). Nakon cijelog dana, vožnje, kiše, hladnoće i umora krevet sa plastičnim jastukom i plahtama čini se kao kraljevski tretman. Buen camino
Bankomatos
Današnji dan je počeo u 6 ujutro paljenjem svijetla, ali moj odlazak je u 8 što je poprilično kasno za peregrinosa. Izašla sam van i nigdje nikoga… ulice prazne i sve zatvoreno… Svi rade od 10h. Čak je i prva misa u 9.30. Krenula ja optimistično tražiti bankomat i dućan – NEMOGUĆA MISIJA. Dios mio, bankomat sam još nakon sat vremena gubljenja i našla, ali običan dućan… ni za lijek… Ako ti trebaju suveniri, ljekarna, ili bilo koji dućan sa robom nema problema na tone ih je. Nakon nekog vremena pedometar mi je pokazao da sam u potrazi za dućanom prešla 6 km i to samim centrom grada. Nije bilo druge nego kao turist otići u turist office i pitati gdje oni kupuju hranu. Kao neki „šonjo“. Žena lijepo uzme kartu i sa kemijskom mi pokaže pravac na dvije zgrade od mene. Uđem u parfumeriju, pa je dm, pa ljekarna, pa svi mogući odjevni dućani i na -2 eto ti supermercado. Trebala bi pozvati Todorića da ih poduči kako se radi biznis… Tako se konačno bliži 15h kada se autobusna puni sa prepoznatljivim ljudima. Polu-planinarske cipele, plastične hlače i ogromni ruksaci i svi se svima smješe… jer destinacija nam je ista CAMINO! Konačno Roncesvalles, nakon 3 dana i 17 sati vožnje došla sam na svoj početak. I eto mene u odjelu opet sa 3 talijana. I još me ovaj pita od kud sam, a ja njemu ponosno iz Croatia, a on meni you are ex- juga????????? On se sprda samnom ili? Nema veze, eto cijeli albergue je predivan, ima nas preko 200, od 15-80, i od Kanade do novog Zelanda. Osim što u wifi prostoru zapravo ne hvata wifi pa su svi po stepenicama sa tabletima i mobitelima u rukama. Imaju čak i ženu koja pere robu, naravno za 5€. E ne dam 5€ za jednu majicu, čarape i hlače. Našla sam novu tehniku. Odeš u kadu i sav se nasapunaš i stojiš pod tušem. Dok se ti ispireš, sapunaš robu i tako se stalno mijenjaš… I tako se pere roba for free! Sutra mi je konačno moj prvi dan. Buen camino
Geopolitičke posebnosti
Moj prvi dan hoda je završio sa prijeđenih 22km! Ali prije tog dana je bila noć i jučerašnji dan. Ovdje je sve tako dobro i pustolovno. Jučer sam oprala robu i dok sam je dala sušiti došla mi je neka Kineskinja/ Japanka i tako mi krenuli pričat i ona meni da gdje je Hrvatska… Dubrovnik? A da mi smo istočna Europa.. Ma dam ja tebi istočnu Europu mi samo što nismo srce europe. Biser Jadrana je kod nas… A onda upoznam Talijana koji mi kaže da moram znati talijanski jer smo nekada pripadali njima. Zlato moje, to je bilo čak prije ex-juge. I tako mi krenuli priču. Njemu je ovo treći camino. I dogovorimo se da krećemo skupa u 6h, nema šanse. Našli smo kompromis u 7h, baš onako kako sam ja htjela. Upoznala sam curu iz Njemačke
i ona ide sama i nosi na leđima 17 kg što je ravno samoubojstvu, ali morat će izdržati do Pamplone, to je dva dana hoda. Tko više danas tako računa udaljenosti??? Tek sam tada shvatila u što sam se upustila. Ako hoćeš nešto “posebno” treba ti veći grad koji je uvijek udaljen nekoliko dana hoda. Večer završava sa posebnom misom za sve peregrinose i njihovim blagoslovom. Pročitali su sve nacionalnosti koje su se prijavile. Ima nas iz cijelog svijeta, doslovce. Osim Rusije, Balkana i Bliskog istoka. Jednostavnije je da izuzmem one koji nisu tu. I tako pada noć. Što je u albergue (prenoćište za pelegrinosa) uvijek zanimljivo. Svijetla se gase u 22h, u 6h se pale, a izaći moraš do 8h. Što je skoro pa vojnički režim, ali zapravo to je sve za naše dobro ;). U računici to izgleda ovako; ako uzmeš “kraću” rutu oko 20 km, gotov si sa hodanjem rano popodne, a ako uzmeš “dužu” rutu oko 30 km gotov si oko 16-17 h. Tako da ostane dovoljno vremena za luđake koje prohodaju 40km i više da stignu oko 19-20h.
Dakle spavanje… Sve krene kao u bajci, istuširana, roba oprana, suši se, legnem, svjetlo se ugasi, svi se smire i taman uhvatim prvi san i onda krene simfonija. Ali da bi to bilo sve i noć bi bila divna. Eto ti oko tri ujutro probudi me neko krčenje. Optimistično mislim kako će proći… dok se nisam “ razbudila” i shvatila da netko priča na voki toki. Zvučali su mi kao kinezi, ali ni to nije bilo sve. Nakon nekog vremena par njih je počelo pričati kao da je podne. Raspričali se oni tako do 5 ujutro i razgovor završili sa uno dos-arriva. Ništa od moga spavanja. Očito precijenjena djelatnost. Krenem se spremati, a prvi razgovor u wc-u je bio naravno o noći u kojoj nitko nije spavao. Samo se mogla čuti riječ “totally disrespectful”. Došlo je 7h, vrijeme za pokret, a vani hladno, snijeg, mrak, puše, užas. Jučer sam platila bon za doručak i kada sam vidjela kako 100 ljudi čeka u redu, prošla me volja.
„Pola ure kulture“
Krenula sam hodati i svi su mi savjetovali da idem pomalo i da ne gledam na kilometre, što na početku nije bilo teško. Staza vodi kroz malo mjesto sa svega nekoliko kuća i odlučimo kupiti sendvič za doručak i eto ti otvorenog dućana. Čovjek je u dućanu nabio takvu operu da se nismo mogli čuti, a k tome je pomagao svojim ne sluhom da bude nezaboravnije. Koga je ubilo par minuta kulture rano ujutro. Hodamo mi kroz selo i u prizemlju privatne kuće eto ti pekara i otvorena je. Uđemo nas 5 unutra, a nigdje nikoga. Kucamo i dozivamo bilo koga i eto ti žena u kućnom ogrtaču i viče mužu na katu: „esta bien, solo peregrinos“ (ili tako nekako). Proda ona nama peciva koja su još bila topla, ali ne znam kako i krećemo dalje. Što se više dani sve više pelegrinosa izbija na sve strane. Kao neka pošast. I tako mi hodamo… cvrkut ptica, krave leže po livadi, konji pasu… idila do prve uzbrdice…. Ajme majko… Kad sam je vidjela izgledala je kao nepremostiva planina… I tako korak po korak počinjem osjećati svaki gram na svojim leđima. Jedino što mi je padalo napamet je što sve mogu izbaciti iz ruksaka pa da sve postane lakše. Sada mi dolazi na naplatu “luksuz” koji sam si priuštila. Tri majice i 4 para hlača teže skoro pa tonu. Eto prošla sam prvu uzbrdicu pa ravnica, nizbrdica, uzbrdica, nizbrdica i sve tako kroz predivnu prirodu. I konačno pauza za doručak, ali tek nakon prijeđenih 13 km. Prvo se izuju cipele na vjetrenje da ne dođu žuljevi, a onda sve ostalo. Najdraži doručak na svijetu. I tako prolaze ostali i kao mala obavještajna služba šire se novosti, što se dogodilo noćas…. Naime, Amerikanac, oko 40-ih koji je spavao na katu, jednostavno je skliznuo sa plastične plahte sa svom vrećom na pod i slomio nogu. Toki voki je bio za hospitalerose (domaćine koji spavaju sa nama) da bi mogli zvati hitnu, razgovori su bili između prve pomoći, a onaj usklik na kraju je bio kad su ga dizali.) Eto, noćas ću mirnije spavati… I tako hodam do znaka da je uzbrdica od 7.5 km. Dios mio, umrijet ću. Ali nema odustajanja, mislim da bi mi bilo gore vratiti se nego je proći; usred šume sam, a zadnje spašavanje sa helikopterom koje je bilo pred 10 dana su im naplatili 5000€. Ipak nemam toliki novac… i to sam prošla veoma uspješno sa milijun malih koraka i stajanjem svakih 30 koraka. Eto još 4 km i u Zubiriju sam. Treba samo naći albergue minicipal (javni i najjeftiniji) i moj cilj je postignut. Ali dan još nije gotov… Dođemo mi u alberguea, platim 8€, a gdje je wc???
Nikakav problem, eto ti kućica na kraju ogromnog dvorišta. Muški i ženski dijele. :0 Idem ja to vidjeti. Noćas spavam sa 25 ljudi, dijelimo 5 WC-a, ali ima jedan odvojak sa 5 tuševa za žene i 5 tuševa za muške, bez pregrada… Mene mama nije tako odgojila!!! Žene su čekale red i tuširate smo se same, ali muški preko zida su se tuširali skupa i usput diskutirali o prijeđenim km, žuljevima i sutrašnjem vremenu. Nema problema, istuširala sam se, oprala sam robu i sada se osjećam kao drugi čovjek. Odmah je pao dogovor za večeru, imamo paštu carbonara. To je tako kada si u društvu talijana možda to ipak nije ni tako loše. Eto čekam večeru. Mislim da bi to bilo sasvim dovoljno za danas. Sutrašnji cilj je Pamplona i svima ću se hvaliti kako znam gdje je dućan. Vidjet ćemo kako će biti sutra jer najavljuju kišu. E da i dan sam prošla bez ijednoga žulja. 😉 Jedna masažica večeras prije spavanja i to je to.
Buen camino!
