Piše: dr. Božidar Mrakovčić
Temeljni događaj povijesti spasenja u Novome zavjetu je Isusova muka, smrt i uskrsnuće. Formula odrješenja kod sv. ispovijedi: „Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svojega Sina, i izlio je Duha Svetoga za otpuštenje grijeha.“, kao i zaziv u krunici Milosrdnom Isusu: „Po njegovoj pregorkoj muci, budi milosrdan nama i cijelome svijetu!“, više nego jasno pokazuju da mi kršćani tražimo pomoć i oproštenje s pogledom na Isusov križ i s vjerom u njegovo uskrsnuće. Gdje se u Novome zavjetu najjasnije povezuje Isusova muka, smrt i uskrsnuće s temom Božjeg milosrđa? Koji je smisao Isusove smrti i uskrsnuća?
Smisao Isusove smrti kod sinoptika
Bibličari se slažu da je prije nastanka evanđelja već postojao pisani izvještaj o Isusovoj muci. Čini se da je prvim kršćanima, što u svrhu polemike sa Židovima, što radi uspješnijeg misionarskog djelovanja, bilo jako stalo da Isusovu muku i smrt ne samo opišu nego i teološki objasne pozivajući se pri tom na Stari zavjet. Sinoptička evanđelja (Mt, Mk, Lk) prikazuju tako Isusovu muku i smrt kao patnju starozavjetnog pravednika koji u svojoj nevolji biva od svih napušten, ali ga Gospodin na kraju izbavlja i proslavlja (usp. Ps 22). Smisao Isusove patnje nalaze u Izaijinom liku Sluge Patnika (Iz 52 – 53) koji dobrovoljno preuzima na sebe kaznu za tuđe grijehe: „Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna -radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše“ (Iz 53,5), zbog čega ga Bog na kraju proslavlja. Ovakav smisao svoje muke sugerira sam Isus kada veli: „Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mk 10,45). U kakvom se to ropstvu čovjek nalazi da je potrebna Isusova smrt kao otkupnina otkrivaju nam Isusove riječi nad kruhom i vinom koje zapravo upućuju na smisao Isusove smrti. Isus se dobrovoljno predaje u ruke svojim neprijateljima kako bi svojom smrću čovjeka zarobljena grijehom ne samo oslobodio nego i uveo u savezničko zajedništvo s Bogom: „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje“ (Lk 22,19); „Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha“ (Mt 26,28). Isus nas spašava od ropstva grijeha u trenutku dok mu njegovi neprijatelji podrugljivo dobacuju: „…spasi sam sebe, siđi s križa!“ (Mk 15,29-30). Upravo ostajući na križu zaslužuje nam spasenje.
Ivanovo evanđelje i Isusova smrt
Za razliku od sinoptika Ivanovo evanđelje predstavlja Isusovu muku kao trenutak njegove pobjede i proslave, čas njegovog povratka Ocu, a time i dokaz da je od Oca i došao. Smisao Isusove smrti Ivan otkriva svjedočanstvom Ivana Krstitelja: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“ (Iv 1,29; usp. 19,36) kao i proročanstvom velikoga svećenika: „bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne“ (Iv 11,51). Isusova smrt međutim ne spašava narod od političke opasnosti kao što je mislio veliki svećenik, nego oslobađa od ropstva grijehu. Učinak Isusove smrti je također i pobjeda nad đavlom kao i očitovanje Isusove savršene sebedarne ljubavi koja privlači: „Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ (Iv 12,31-32). Isusova smrt je tako izraz ne samo Očeve (Iv 3,16) nego i Isusove ljubavi (Iv 13,1) i kao takva proizvodi vjeru po kojoj čovjek ulazi u zajedništvo s Bogom (život vječni) i biva spašen od vječne propasti.
Isusova smrt i uskrsnuće kod Pavla
Najsnažnije izraze o smislu Isusove smrti, ali i uskrsnuća nalazimo kod Pavla koji naglašava da je Isus umro „za nas bezbožnike“ (Rim 5,6), „za grijehe naše“ (1 Kor 15,3), „da nas istrgne iz sadašnjega svijeta opakoga“ (Gal 1,3); „predan je za opačine naše i uskrišen radi našeg opravdanja“ (Rim 5,25). Umro je za nas i umjesto nas: „Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učinio da mi budemo pravednost Božja u njemu“ (2 Kor 5,21). Svojom smrću na križu Krist nas je otkupio „od prokletstva Zakona, postavši za nas prokletstvom – jer pisano je: Proklet je tko god visi na drvetu“ (Gal 3,13). Njega je „Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri“ (Rim 3,25), da bi tako „svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih“ (2 Kor 5,19). Svojom smrću Isus je pomirio i ljude međusobno, uklonio je neprijateljstvo između Židova i pogana, izmirio ih je „s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo“ (Ef 2,16). Svojim uskrsnućem pobijedio je smrt i dao nam sigurnost da ćemo i mi s njime „biti oživljeni“ (1 Kor 15,22). Zahvaljujući Isusovoj smrti i uskrsnuću smo opravdani, spašeni, pomireni, otkupljeni, oslobođeni, posvećeni, preobraženi, proslavljeni, postali smo posinjena djeca Božja osposobljeni snagom Duha činiti dobro. I to sve besplatno, nezasluženo, još dok smo bili grešnici, Božji neprijatelji. Iza svega stoji „Otac milosrđa“ (1 Kor 1,3), „Bog bogat milosrđem“ (Ef 2,4) i Krist koji nas je ljubio i sama sebe za nas predao (usp. Gal 2,20; Ef 5,25).
Raspeti i uskrsli milosrdni Isus
Isus je tijekom svog djelovanja očitovao svoje milosrđe ozdravljajući bolesne, opraštajući grešnicima, poučavajući mnoštvo, družeći se s grešnicima i carinicima, raspravljajući sa farizejima i pismoznancima. Tijekom njegove muke za njega pak nitko nije imao milosrđa, pa niti njegovi učenici. Svi su ga ostavili. Međutim Isus i u muci ostaje milosrdan: u Getsemaniju je strpljiv s pozaspalim učenicima, nakon trećeg Petrovog pjeva njegov milosrdni pogled susreće posrnulog Petra, na križu moli za svoje neprijatelje, desnom razbojniku obećava raj… Nakon uskrsnuća ne traži druge učenike nego one koji su ga izdali, ostavili, zanijekali poziva da ga ponovno slijede u Galileju, u susretu s njima daje im mir oprosta, dvojicu učenika na putu u Emaus strpljivo poučava. Hoćemo li ovog Velikog petka i Uskrsa znati prepoznati veličinu Božjeg milosrđa prema nama i našu potrebu za njim? Ne bojmo se tražiti Božje milosrđe. Božje milosrđe nam ne oduzima naše ljudsko dostojanstvo, nego nam ga vraća.
