Piše: Anton Valković, urednik
Djela milosrđa
U samom smo srcu korizme a ona je i ove godine poziv da se približimo ili obratimo Gospodinu. Izazov je uputiti se za njim pa i tamo gdje naoko izgleda da se gubi. U Buli o proglašenju Izvanrednog jubileja milosrđa u točki 15. papa Franjo ovako piše: „U ovoj Svetoj godini, veselimo se iskustvu otvaranja naših srca onima koji žive na samim rubovima društva: rubovima koje je moderno društvo samo stvorilo. Koliko danas u svijetu ima nesigurnih i bolnih situacija! Koliko rana nose tijela onih koji nemaju glasa jer je njihov jauk zagušen i utopljen ravnodušnošću bogatih! Tijekom ovog Jubileja će Crkva biti više pozvana izliječiti te rane, pomazati ih uljem utjehe, povezati ih milosrđem i izliječiti ih solidarnošću i obazrivom brigom. Nemojmo upasti u ponižavajuću ravnodušnost ili monotonu rutinu koja nam sprječava otkrivanje novosti! Odbijmo destruktivan cinizam! Otvorimo svoje oči i uočimo jad svijeta, rane naše braće i sestara kojima je osporavano dostojanstvo i prepoznajmo da smo primorani obratiti pažnju na njihov poziv u pomoć! Dosegnuti ih i dati im podršku tako da mogu osjetiti toplinu naše prisutnosti, našeg prijateljstva i našeg bratstva! Neka njihov krik postane naš i neka zajedno slomimo granice ravnodušnosti koje prečesto nadmoćno vladaju i maskiraju naše licemjerstvo i egoizam!“
Govoreći o sredstvima kako to postići papa Franjo nastavlja: „Goruća mi je želja da tijekom ovog Jubileja, kršćani odražavaju tjelesna i duhovna djela milosrđa. Bit će to način ponovnog buđenja naše svijesti, prečesto otupjele prema siromaštvu. I neka dublje uđemo u srž Evanđelja gdje siromašni imaju posebno iskustvo Božjeg milosrđa. Isus nas u svojim propovijedima upoznaje s tim djelima milosrđa kako bismo mogli znati živimo li ili ne poput njegovih učenika. Ponovno otkrijmo ona tjelesna djela milosrđa: gladna nahraniti, žedna napojiti, gola zaodjenuti, stranca prihvatiti, bolesna ozdraviti, zatvorenoga posjetiti i mrtva pokopati. I ne zaboravimo duhovna djela milosrđa: nesigurnoga savjetovati, neuka podučiti, grješnika pokarati, žalosna utješiti, uvrede oprostiti, podnositi one koji nam čine zlo i moliti za žive i mrtve.“
I završavajući ovo razmišljanje o načinu kako živjeti svoju pripadnost Kristu, i ne samo ovog Jubileja, i ne samo ove korizme, papa Franjo u Buli piše: „Ne možemo pobjeći Gospodinovim riječima i one će služiti kao kriterij po kojem će nam se suditi: jesmo li nahranili gladne i dali piti žednima, primili stranca i zaodjenuli gola, ili proveli vrijeme s bolesnima i zatvorenima (usp. Mt 25,31-45). Više od svega pitat će nas jesmo li pomogli drugima da pobjegnu od sumnji koje ih bacaju u očaj i koje su često izvor usamljenosti; jesmo li pomogli pobijediti ravnodušnost u kojoj milijuni ljudi žive, posebno djeca kojima su ukinuta temeljna sredstva koja bi ih oslobodila od okova siromaštva; jesmo li bili blizu usamljenima i ožalošćenima; jesmo li oprostili onima koji su nas uvrijedili i odbacili sve oblike ljutnje i mržnje koji dovode do nasilja; jesmo li imali onu vrstu strpljenja koje Bog pokazuje, koji je toliko strpljiv s nama; i jesmo li u svojim molitvama Gospodinu predali svoju braću i sestre. U svakom od ovih „malih“ je Krist prisutan. Njegovo tijelo postaje vidljivo u tijelu mučenih, zdrobljenih, šibanih, pothranjenih i protjeranih … kako bi ih priznali, dodirnuli i zbrinuli. Ne zaboravimo riječi svetog Ivana od Križa; „dok se pripremamo napustiti ovaj život, bit ćemo suđeni temeljem ljubavi.“
Vrata milosrđa koja su se otvarala na katedralama i drugim crkvama diljem katoličkog svijeta pa tako i kod nas, nisu samo znak
Božjega srca nego i nas koji smo pozvani otvoriti svoje srce za potrebne najrazličitijih vrsta. Dvoje vratnice kao da sugeriraju dvojaka djela milosrđa: tjelesna i duhovna. Po njima smo pozvani izlaziti iz naše zatvorenosti, uskogrudnosti, stisnutosti, sebičnosti, ravnodušnosti, apatije i koječeg drugog, izlaziti iz „naša četiri zida“ koja nas često sapinju i u djelotvornoj ljubavi kroz djela milosrđa uočiti potrebne onih oko sebe. Na taj način, pomažući drugima, pomažemo i samima sebi. U tome i jest čudo Božje ljubavi – darujući je, poput plime raste i u tuđem i u tvojem srcu. Neka vrata milosrđa uvijek budu otvorena…
