Piše: Anton Valković
Masovna euforija duha
Ovih sam dana „banuo“ na probu našeg katedralnog zbora koji je uvježbavao pjesme za predstojeće dane Velikog tjedna. Među ostalim uvježbavali su i svoje dionice Muke po Luki koja se ove godine pjeva na Maslinsku nedjelju. Budući da je uloga zbora uglavnom interpretirati interpretirati ono što u Evanđelju govori narod, zbor je jedan za drugim, pjevao razne poklike naroda ili svjetine kako ih naziva evanđelje. I baš tako, gotovo u koncentriranom obliku, mogao sam doživjeti nešto što inače, kada evanđelje ide svojim uobičajenim tijekom, ne zapažam ovako naglašeno jer se „izgubi“ u „moru“ drugoga teksta. Ne mogu vam ovim uvodnikom prenijeti i moj naglašeniji doživljaj spomenutih rečenica koje su me te večeri na probi zbora „zapljusnule“ i u pjevnom obliku, no i ovako iznesene, vjerujem da će i vama biti „otkriće“. Kada je zbor završio s vježbom ovih „svojih“ dionica, znam da sam prokomentirao kako „ružno“ pjevaju, jasno, ne misleći pri tom na njihovu izvedbu nego na sam sadržaj onoga što su pjevali. Pa evo sada, bar nekih, od tih već poprilično dugo najavljivanih rečenica. „Ovoga (Isusa) nađosmo kako zavodi naš narod i brani davati caru porez te za sebe tvrdi da je Krist, kralj.“ „Buni narod naučavajući po svoj Judeji, počevši od Galileje pa dovde.“ „Smakni ovoga a pusti nam Barabu!“„Raspni, raspni ga!“ „Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!“ „Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!“
Vjerujem da vam je sada jasno zašto mi je ovaj dio probe našega zbora „probio uši“. Kratko to i s njima prokomentiravši, netko je primijetio kako oni, u muci nekog drugog evanđeliste, radi se o Mateju, između svojih „užasnih“ rečenica pjevaju i onu: “Krv njegova na nas i na djecu našu!“ te je smatraju „vrhuncem narodne mudrosti“.
Sve ovo, dalo mi je misliti, jer nije se dobro zavaravati kako je narod onda i narod danas nešto potpuno suprotno te kako je onda bilo tako kako je, a danas smo zasigurno sazreli u svom „narodnom biću“. Činjenica da su me ove rečenice ili poklici naroda frapirali i jest radi toga što one i dan danas, na ovaj ili onaj način, odjekuju i među nama, te iako se ne odnose direktno na Isusa, odnose se na Crkvu i njezino djelovanje. “Kriče” tako već dugo i našim „Jeruzalemom“ „narodne“ rečenice kako „zavodimo“ ili „bunimo“ narod. Ne povlači li se uvijek iznova i neko pitanje u vezi poreza, novaca, imovine… I sve to, kao onda kada je oko Isusa trebalo stvoriti klimu narodnog neprijatelja da bi ga se lakše ubilo, sijući među narod laži koje je ovaj bez problema gutao, imam osjećaj da se i danas, kao i mnogo puta tijekom povijesti, pa i one od koje se nismo daleko odmaknuli, kada su mnogi vjernici, svećenici, redovnici i biskupi proglašavani „narodnim neprijateljima“, ne nalazimo daleko od „Smakni ovoga a pusti Barabu!“ ili od one krajnje radikalne: „Raspni, raspni ga!“
Možete li zamisliti kolika je to zaslijepljenost „mase“ u kojoj radije na slobodu žele razbojnika i ubojicu nego li „tvorca slobode“. Što se to moralo dogodilo u „masovnoj euforiji neduha“ kada na sebe i na svoju djecu zazivaju krv najvećeg Nedužnika. O kakvoj se to zaslijepljenosti radi? Kako je do nje došlo? Gdje su joj korijeni? Je li se mogla izbjeći?
Sve u svemu, znamo da se kako onda, tako i danas „sve to mora dogoditi“ da se “ispuni Pismo”, protumačit će Evanđelja, no u isto vrijeme vrijedi i ona Isusova o „Jao onome tko predaje Sina čovječjega“ jer „tome bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije“. Na tešku „neulogu“ teška Isusova riječ.
Evo, i u takvom „ozračju“, propitkujući svatko sam sebe, koliko je dopustio da mentalitet mase zavede srce lažima i obmanama, prilazimo ovogodišnjoj proslavi Uskrsa. A „masa“ to je „prokleto!“ izjavit će isti oni koji su se masom poslužili za svoje strašne ciljeve – da ubiju samoga Boga…
E, pa, sretan Uskrs!
