Iz urednikove bilježnice (4-2014)

Piše: Anton Valković, urednik

Piše: Anton Valković, urednik

Ako

Kad je Isus bio pribijen na križ, oni što su likovali nad konač­nim uspjehom svojih spletki, dali su si još i ruganjem oduška svo­me zlu: „Ako si Sin Božji, siđi s križa!“ Ovaj njihov podmukao čin, započet je nakanom da se Isusa riješe jer sme­ta kako svojom riječju tako i djelom, remećenjem uhodanih putova, otva­ranjem novih vidika, razbijanjem kli­šeja, pa i onih vjerskih. Nastavljen je pronalaskom „krtice“ među njegovim najbližima, guranjem u sudnicu laž­nih svjedoka, prijetnjom na vlast pod­sjećanjem da i iznad vlasti ima vlast, huškanjem mase da se, prema običa­ju, o blagdanu pomiluje jedan zatvore­nik, zamijeni kriv za nevina i nevin za kriva, te još koječim što se zakulisno događalo. Okončan je pod križem s to­liko sigurnosti da je sve učinjeno baš onako kako su zacrtali. Pa kad je tome tako, što drugo nego se još i naruga­ti. Time kao da se još dodalo ulje na vatru, sol na ranu, pomaknulo i zadnji klimavi oslonac na kojem je osuđenik zadnjim atomom snage stajao. „Ako si Sin Božji siđi…“ Kako će sići kada su sve učinili da ne siđe?

Ovoj podmukloj poruzi priključio se i jedan od razapetih razbojnika po­novno onim: „Ako si Sin Božji“, onda, „spasi sebe i nas“. I u jednom i u dru­gom slučaju, iz ruganja strši ono „Ako“. U njemu se krije ono „da si Sin Božji ne bi se doveo u ovu situaciju“. „Pravi se Sinom Božjim“ ustvrdili su njegovi neistomišljenici prigodom jednog su­sreta u hramu dok je Isus naučavao. A sve zajedno tako miriše na onaj prvi „ako“ izrečen od napasnika u pustinji: „Ako si zaista Sin Božji , naredi da ovo kamenje postane kruhom.“ I malo iza toga još jednom: „Ako si zaista Sin Božji, baci se dolje…“ Sve u svemu, ruganje prolaznika, glavara, pismo­znanaca, vojnika, razbojnika na križu, pogađa u sam Isusov identitet – da je Sin Božji, ne bi se doveo u ovu situaci­ju, za Sina Božjega nije križ, Sin Božji drugačije izgleda od razbojnika…

Ovaj naoko mali detalj iz sveobu­hvatne Isusove muke, ako se iz njega izvuče pitanje o tome tko je on koji umire na križu, i nije tako beznača­jan. Ruganje to u neku ruku i potvr­đuje. Jer ono uvijek pokriva onaj pro­stor naših očekivanja koji dotični nije ispunio. Govorio je da je Sin Božji a ovo što sada vidimo, nije ni blizu toga. Taj nesrazmjer između riječi i onoga što se vidi, kontrast riječi i djela, u to ulazi ruganje, da još više naglasi od­mak djela od riječi, stvarnosti i zbilje od želja.

U onome što se u Isusovom slučaju shvaćalo kao nemoć, bila je moć, ono što je naoko bilo slabo, bilo je jako. Ui­stinu biti Sin Božji i ne sići s križa ma­kar bi to mogao… Biti Sin Božji i moći nakon mnogih dana gladi kamenje učiniti kruhom, a opet to ne učiniti… i ne baciti se s vrha hrama… samo do­kazuje neograničenu slobodu „biti Sin Božji“.

Danas, dok nezaustavljivo raste podlijeganje napasti sići s križa, kada je taj križ sve ono što zahtijeva napor i muku, kada se tako lako silazi s kri­ža danih obećanja, kada se u silasku s križa vidi rješenje za probleme u bra­ku, kada je silazak “opcija A” naspram svakodnevnim obavezama i muci, strpljivoj i ustrajnoj ljubavi, Isus na križu jedina je opcija za “biti čovjek”. I dok mnogi ruganjem samo smućuju one što pokušavaju ostati prikovani za svoje križeve, potičući ih da siđu, ostati prikovan je izbor za hrabre. I dok mnogi ruganjem prikrivaju svoje silaske, opcija je ostati, izrugan ali do­sljedan…

Možda će se naš ovogodišnji Uskrs dogoditi upravo ondje gdje smo zna­li ili smogli hrabrosti ostati na križu. Možda će Uskrs zasjati upravo u poru­zi… Sretan i takav Uskrs!

Print Friendly, PDF & Email