Piše: dr. Božidar Mrakovčić
Teološko značenje pustinje u Bibliji je daleko od jednoznačnosti. Ne možemo ga jednostavno svesti na pozitivan i negativan vid, a da se pri tom ne izgubi dio bogatstva njezina značenja.
Mjesto prve ljubavi
Pustinja je za SZ mjesto u kojem se Bog na čudesan način brine za svoj narod koji, izašavši iz Egipta, putuje prema Obećanoj zemlji. Da bi mogli putovati ne samo danju nego i noću Gospodin ide pred Izraelcima „danju u stupu od oblaka da im put pokazuje, a noću u stupu od ognja da im svijetli“ (Izl 31,22). Kad su Izraelci napustili brdo Sinaj gdje je Bog s njima sklopio Savez i dao im Zakon prva tri dana je „kovčeg Jahvina saveza išao pred njima … da im potraži mjesto odmora“ (Br 10,33). Osim toga Bog je u pustinji hranio narod manom s neba i prepelicama (Izl 16; Br 11,31) i pojio ga vodom iz pećine (Izl 17,1-7; Br 20,1-11). Prema prorocima Hošei i Jeremiji narod je na ovu Božju brigu odgovorio primjernom odanošću. Boravak u pustinji navedeni proroci predstavljaju kao medeni mjesec u povijesti odnosa Boga i Izraela. Uspoređujući Izrael svoga vremena s nevjernom ženom Hošea govorio o potrebi povratka naroda u pustinju kako bi se vratio prvotnoj vjernosti Bogu: „Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovorit’ srcu. … Ondje će mi odgovarat’ ona kao u dane svoje mladosti, kao u vrijeme kada je izišla iz Egipta“ (Hoš 2,16-17; usp. Jr 2,2).
Linija pozitivnog shvaćanja pustinje kao mjesta autentičnog odnosa s Bogom nastavlja se u Novom zavjetu. Isus se povlači na samotna mjesta i tamo moli. Pustinja kao samotno mjesto prikladna je za nutarnju sabranost. Napuštajući za trenutak osobe i stvari koje nas svakodnevne okružuju i na koje smo često navezani pokazujemo da nam je Bog prvo i najveće dobro.
Mjesto nevjere naroda i Božjega gnjeva
Prema Knjizi Brojeva Izraelski narod je na Božje darove u pustinji odgovarao na sasvim drukčiji način: mrmljanjem i nezadovoljstvom koje je kulminiralo odbijanjem većine naroda da uđe u obećanu zemlju. (Br 13 – 14). Čak se i Mojsije pobunio protiv Boga zbog čega je bio lišen ulaska u obećanu zemlju (Br 20,2-13; 27,12-14). Prema Ps 78 pustinja je mjesto velikih i čudesnih Božjih djela na koje narod odvraća nevjerom kojom su izazivali Božju srdžbu. Međutim nikakva ih Božja kazna nije mogla natjerati na obraćenje: „A oni jednako griješiše, prkosiše Višnjem u pustinji„ (Ps 78,17). Slično i prorok Ezekiel gleda na razdoblje hoda kroz pustinju kao na vrijeme potpune Izraelove nevjernosti Bogu (Ez 20,10-26). Na nevjeru naroda Bog odgovara srdžbom, ali se uvijek nanovo sažaljuje „radi svojega imena, da se ono ne kalja pred narodima“ (usp. Ez 20,22), da narodi ne bi rekli: „Zašto ih je izveo iz Egipta, da ih pobije u pustinji?“.
Negativno shvaćanje razdoblja Izraelovog hoda kroz pustinju nastavlja se poistovjećivanjem s pustinjom nevjernog Izraelskog naroda koji se, kažnjen babilonskim sužanjstvom, osjeća od Gospodina napuštenim. Preko proroka Izaije Bog obećava da će pustinju svoga naroda preobraziti u zeleni vrt (Iz 41,18-20). Povratak iz sužanjstva i nutarnju obnovu izraelskog naroda Izaija nagoviješta slikom procvjetale pustinje (Iz 51,1-4).
Mjesto kušnje i Božje providnosti
Knjiga Ponovljenog zakona zauzima srednju poziciju s obzirom na vrijeme Izraelovog hoda kroz pustinju koje se ovdje ne shvaća niti kao u potpunosti dobro niti kao sasvim loše. Razdoblje pustinje koju pisac opisuje kao „veliku i strašnu … zemlju plamenih zmija i štipavaca“ (Pnz 8,15) bilo je prva prilika u kojoj je vjernost naroda stavljena na kušnju, vrijeme u kojem je narod osjetio posljedice svoje neposlušnosti ali i Božju providonosnu prisutnost i pomoć. Evo teksta koji objedinjuje obje ove dimenzije: „Sjećaj se svega puta kojim te Jahve, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš. Ponižavao te i glađu morio, a onda te hranio manom – za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci – da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih. Tvoja se odjeća na tebi nije izderala niti su ti noge oticale ovih četrdeset godina. Priznaj onda u svome srcu da te Jahve, Bog tvoj, odgaja i popravlja, kao što čovjek odgaja sina svoga. I drži zapovijedi Jahve, Boga svoga, hodeći putovima njegovim i bojeći se njega!“ (Pnz 8,2-6).
Pisac ovih redaka očito ne zaboravlja Božju brigu za izraelski narod u pustinji, ali niti poteškoće i poniženja kroz koje je narod prolazio, koje su međutim imale pedagošku funkciju, da narod bude „sretan“ (Pnz 8,16). Kroz iskustvo kušnje, nevjere i kazne narod je spoznao istinu o sebi i učio se odgovornosti. Ponižavajući ga glađu i žeđu iz kojih ga je potom čudesno izbavljao Bog je svoj narod dovodio do spoznaje da je o njemu ovisan, ali i da se u njegovu providnost može uvijek pouzdati. Konačni cilj takvog odgoja bio je dovesti narod do istine da je najveći dar koji je od Boga u pustinji primio zapravo riječ Božja po kojoj je ušao i ostaje u savezničkom zajedništvu s Bogom. Narod je pozvan da se trajno sjeća ovog odgojnog procesa kroz koji je u pustinji prošao kako bi u obećanoj zemlji, živeći u obilju, čuvao Savez s Bogom, hodajući njegovim putovima, svjestan da sve što ima Bogu duguje.
Kao što boravkom u pustinji pripravlja svoj narod za život u obećanoj zemlji, Bog slično čini i s Mojsijem (Dj 7,30) i Ilijom (1 Kr 19,8), s Isusom (Mt 4,1-11) i Pavlom (Gal 1,17) koje odvodi u pustinju da bi ih pripravio za njihovo poslanje. Osobito je za nas znakovit Isusov četrdesetodnevni boravak u pustinji koji nam pokazuje na koji način svladati kušnje: prianjajući uz riječ Božju, snagom zajedništva s Bogom.
Naš životni put je svojevrsni hod kroz pustinju, kroz koju moramo proći da bismo ušli u obećanu zemlju vječnosti. Ako je tvoje srce suho i besplodno poput pustinje, dozvoli Bogu da učini da procvjeta. Ako si u pustinji kušnje i napasti, ne boj se jer Bog je s tobom i dat će ti pobjedu. A kada moliš, povuci se u samoću; udalji se od svega i njemu se sav posveti i Bog će ti sigurno odgovoriti.
