Iz urednikove bilježnice (6 – 2015)

Piše: Anton Valković, urednik

Piše: Anton Valković, urednik

Raskorak vremena

Mjesec lipanj za mnoge je mjesec nestrpljenja. Kao da se radi o nekom raskoraku vremena, o nekoj ozonskoj rupi ili jarku koji valja preskočiti. On je mjesec u kojem za djecu i mlade treba završiti još jedna školska godina i započeti ljetni praznici ali dok se ta magična crta preskoči, broje se i dani i školski sati do jednog kraja odnosno do jednog početka. Tako je i s onima koji se spremaju na godišnji odmor. Koliko je god još malo radnih dana do tog konačno željenog dana u kojem odmor započinje, ti zadnji dani se oduže u beskonačnost te čovjek biva sve napetiji i živčaniji, sve nestrpljiviji i razdražljiviji. I da se sve ovo o čemu pišem događa čovjeku samo u lipnju, kao mačkama u veljači, još bi se dalo i potrpiti ali nažalost, taj raskorak vremena i napetost koja zahvati čovjeka nešto je što se događa i izvan lipnja i to u mnogim i najrazličitijim situacijama. Nije li to na primjer ono stanje u kojem žena nakon devet mjeseci trudnoće, već sva mučna, nikako ne može dočekati vrijeme poroda. Zadnji dani i minute kao da se produžuju u nedogled… I ne događa li se slično čovjeku kada odrasta. Vrijeme puberteta kao da je taj raskorak vremena između djetinje i odrasle dobi koja nikako ne može započeti. Mladi čovjek toliko silno iz te „rupe“ života želi izaći a ona se pretvorila u labirint ili tunel te je trčanje prema izlazu postalo toliko zamorno da zamara i onoga koji trči i sve oko njega. I nije li za studenta svojevrsni raskorak vremena kada polaže neki ispit a rezultati se jedno izvjesno vrijeme čekaju, ili još teže, ili kada bolesnik čeka dijagnozu ili operaciju? Raskoraci poput onih u kojima je ishod neizvjestan i nije uvijek zagarantirano hoće li se „ono s druge strane vremena“ uopće dočekati još su teža stanja ljudskih raskoraka. Takvima raskorak vremena postaje „mjesto života“ iz kojeg se nikako ne mogu izvući. Tako je, recimo, s radnicima koji za učinjen posao očekuju plaću a ona uz sva obećanja nikako ne dolazi. Kakve su to tek ozonske rupe ne samo u novčanicima i za stolovima tih obitelji nego i na živcima, u glavanja i životima… Ili s onima koji se nikako zaposliti… Takvima je raskorak vremena od jednog do drugog posla postao redovito stanje. Više i ne znaju kako je to biti zaposlen i raditi. Ne događa li se taj raskorak vremena koji traje u nedogled i s našim braniteljima koji u svojoj domovini za ono što su učinili traže samo malo više poštivanja, dostojanstva i digniteta ali dane u kojima će se dogoditi ispunjenja tog sna, nikako ne mogu dočekati… Takav raskorak vremena događa se i mnogim bolesnicima koji iako na listama čekanja ovog ili onog pregleda ili ove ili one operacije ne dočekaju ni pregled ni operaciju…

Blagdanom svetih apostola Petra i Pavla, moglo bi se reći, da se zaključuje mjesec lipanj. Ni njih Bog nije poštedio najrazličitijih raskoraka vremena. O njihovu blagdanu čitamo kako je Herod dao ubiti Jakova a kada je vidio da je to židovima drago, uhitio je i Petra. Bio je odlučio ubiti ga poslije blagdana Pashe. Petar u tamnici u svojevrsnom je raskoraku vremena, između dosadašnjeg života te blizine smrti na koju je osuđen. Raskorak je u neizvjesnosti, strahu, propitivanju, otporu, predanju… A „Crkva se svesrdno molila Bogu za njega“ svjedoči pisac Djela apostolskih. I Bog je učinio ono što je Petru bilo nemoguće.

Poput Petra, ni mi često nismo gospodari raskoraka vremena. Nekada bi htjeli da on brže prođe, nekada da se sporije a nekada brže dosegne „druga obala“, nekada da se skrate muke čekanja a nekada da se dočeka… A nekada bi htjeli da u našim raskoracima tek netko bude uz nas ili da se za nas netko pomoli onako kako je to Crkva činila za Petra. A možda je i to za mnoge raskorak vremena koji nikako ne mogu dočekati, da se netko u njihovim raskoracima za njih pomoli? A možda bi ovakve raskorake, za razliku od mnogih u kojima smo bespomoćni, ipak mogli prevaliti? Da se počnemo moliti…

Print Friendly, PDF & Email