Od sjemena
Tri su stvarnosti koje su ovih prošlih nedjelja zaokupljali našu vjerničku pažnju a proizlaze iz evanđelja u kojima Isus govori o kraljevstvu. Radi se o sijaču, sjemenu i tlu. Sve one, svaka na svoj način, mogu postati polazišna točka za naše vjerničko propitivanje života ali meni, u ovom novom broju Veza, bivaju svojevrsna polazišta za najavu ovoga što je u velikoj mjeri ispunilo ovaj ljetni broj.
Da je Bog uistinu dobar sijač za kojeg Isus u prispodobama govori da ima široku ruku i veliko srce jer ne sije oskudno nego obilno, mogu posvjedočiti svi oni koji su, bilo na početku, na sredini ili nakon pedeset godina svećeničke službe, Bogu zahvaljivali upravo za sjeme koje je uhvatilo korijena u njihovom životu te je rastom, negdje dosegnulo mjeru mladoga stabla koje, noseći se s raznim nedaćama, tek mora donositi plod ili stabla koje mora biti mjesto da se u njegove grane ugnijezde mnogi ili onoga stabla što u jesen života zbraja godine prohujale kroz njegove krošnje. Bili smo naime i ovoga lipnja, prisustvujući ređenju dvojice novih svećenika, vlč. Denisa i fra Bojana, kao i njihovim Mladim misama u Malom Lošinju odnosno Linardićima, svjedoci da Bog i u ovim vremenima sije, te da usprkos tome što se često ima dojam kako su srca mladih prije put, kamen ili trnje, ima i danas tla u kojem se sjeme ukorijeni i nikne. Ovakva slavlja daju svima onima koji rade s djecom i mladima novi poticaj da nije sve uzaludno i da valja biti okrenut Božjoj riječi o sjemenu koje iz sijačeve ruke klizi na sve strane.
Vrbnik je, kao rodna župa našega kardinala Josipa Bozanića, izabran za mjesto biskupijske proslave njegova biskupskog srebrnog jubileja, što je i ponovno bio razlog da se dođe onamo odakle je sve počelo, na njivu koja je više puta bila svjedokom rasta sjemena zvanja ali i nikada do sada zahvale za 25 godina biskupske službe, najprije u krčkoj a potom u zagrebačkoj mjesnoj Crkvi.
U nekoliko prošlih brojeva pa tako i u ovome, razgovaramo s našim zlatomisnicima koji su upravo ovih dana, bilo u svojim rodnim župama bilo svi zajedno u svetištu Majke Božje na Gorici, zahvalili za pedeset godina svećeništva. To su vlč. Tomislav Debelić, vlč. Ivan Buić, vlč. Matej Polonijo i vlč. Frane Vitezić. Pridružuju im se i subraća redovnici, franjevac o. dr. Stanko Škunca i dva trećoreca: o. Vlatko Badurina i o. dr. Josip Baričević. U njihovim proslavama i zahvalama čini mi se da do izražaja dolazi upravo ono što Isus govori o urodu – negdje tridesetostruk, negdje šezdesetostruk a negdje stostruk. I na svakome je od njih zapitati se koliko su u svom dugom svećeničkom životu i sami stali u brazdu uz Sijača i zajedno s njim bacali sjeme na sve strane.
I kako ne na kraju spomenuti još jedno stablo koje je dosegnulo izvanrednu mjeru dugovječnosti a samim time i iskustva rasta na Božjoj njivi – stoti rođendan našega mons. Josipa Bandere. On je, usprkos godinama i bolesti, smogao snage otići u svoj voljeni Beli, i tamo u zajedništvu s tolikima koji su Bogu zahvalni za njegovo svećeničko služenje, slaviti svetu misu na dan svog stotog rođendana.
Bog sije obilato. Mnoga su njegova zrna u nama pala uz put… Mnoga je ugušilo trnje… Mnogima je podloga bio tvrd kamen… No onome koje je palo u zemlju i koje rodi, gdje je kraj?