Piše: dr. Božidar Mrakovčić
Najveća istina i ujedno najveća tajna kršćanske vjere jest da je Bog jedan, ali u tri božanske osobe. Osoba je netko kome se možemo obratiti sa „ti“, netko s kime možemo razgovarati, stupiti u odnos. Prvu božansku osobu nije nam teško kao takvu shvatiti, jer imamo iskustvo zemaljskog oca što nam pomaže da s nebeskim Ocem kao njegova djeca uđemo u odnos posvemašnjeg povjerenja i pouzdanja. Sinu se još lakše obraćamo kao osobi jer je ne samo Bog nego i čovjek. Ima božansku osobnost koja sadrži u savršenstvu sve ono što čovjeka čini osobom. Naš odnos s Isusom je prvenstveno odnos učenik Učitelj: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode…“ (Mt 28,19). To je osobni odnos koji se živi kroz svakodnevno nasljedovanje Isusa s punim povjerenjem u njega kao našega Učitelja, Krista i Gospodina.
Odnos vjernika s Duhom Svetim, trećom božanskom osobom, je teže definirati. Pomazanje uljem koji se koristi kod krštenja i krizme za dar Duha Svetoga pretpostavlja odnos bliskosti: kao što koža upija ulje tako Duh Sveti prebiva u vjerniku. Međutim, je li Duh Sveti za nas osoba ili tek božanska sila koja obuzima Božje izabranike i čini ih sposobnima za izvanredna djela? Koliko nam u uspostavljanju osobnog odnosa s Duhom Svetim pomažu ili odmažu simboli kojima se obično Duha Svetoga predstavlja?
Golubica, oganj, vatra i voda
Golubica je za Nou bila znak da je kazna potopa završila i na taj način znak mira i pomirenja s Bogom (Post 8,8-12). Duh Sveti na krštenju silazi na Isusa „poput goluba“ (Mk 1,10), naznačujući tako spasonosno djelo pomirenja koje će Isusu snagom Duha Božjega na zemlji izvršiti. Za razliku od Ivana Krstitelja koji je krštavao vodom Isus će krštavati „Duhom Svetim i ognjem“ (Lk 3,16). Ovo krštenje događa se na prve Duhove kada Duh Sveti silazi nad apostole u obliku ognjenih jezika (Dj 2,3). Duh Sveti kao oganj čisti i oslobađa apostole od straha; grije i prosvjetljava njihova srca da mogu prepoznati u Isusu neizmjernu Božju ljubav i njome ih ispunja. Izlaze van i javno razglašuju veličanstvena Božja djela. Svi ih razumiju jer govore jezikom ljubavi.
Uz sliku ognja Luka koristi u opisu prvih Duhova i sliku vjetra kojom se služi i Isus u razgovoru s Nikodemom: „Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha“ (Iv 3,8). Vjetar je snaga koje nije oku vidljiva, ali su njegovi učinci više nego očiti: grane se njišu, lišće šušti, valovi se kreću… Tako je i rođenje iz vode i Duha nevidljivo, ali su vidljivi učinci, odnosno plod Duha: „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“ (Gal 5,22-23). Ivan za Duha Svetoga koristi i sliku vode. Voda kao simbol života označava Duha Svetoga (Iv 7,37-39) po kojemu svi oni koji vjeruju u Isusa Krista postaju djeca Božja, rađaju se na vječni život (Iv 3,5) koji se sastoji u poznavanju Oca i Sina, tj. u životnom zajedništvu s Bogom (Iv 17,3).
Paraklit kao Branitelj
Oganj, vjetar i voda su neosobne snage i kao takvi nam slabo pomaže da doživimo Duha Svetoga kao osobu i da s njime uspostavimo osobni odnos. Zato nam Isus u Ivanovom evanđelju predstavlja Duha Svetoga kao Paraklita odnosno Duha Istine (Iv 14,16-17). Izraz Paraklit je najbolje prevesti sa Branitelj. Grčki glagol parakaleo znači zvati u pomoć a kontekst Isusovog govora je očito juridički. Kod Ivana sudski proces protiv Isusa ne ograničava se na saslušanje i suđenje pred velikim svećenikom i Pilatom. Ivan čitavo Isusovo javno djelovanje prikazuje kao sudski proces u kojem Židovi optužuju Isusu da se lažno pravi Bogom, a Isus se brani. Ovaj proces protiv Isusa nastavit će se i poslije Isusove smrti i uskrsnuća. Uvijek će biti onih koji će osporavati istinu da je Isus Krist i Sin Božji.
Za vrijeme zemaljskog života Isus je sam sebe branio. Svojim učenicima pak obećava da će im poslije svoje smrti poslati drugoga Branitelja, Duha Istine koji će trajno biti u njima. Zadaća Duha Svetoga kao Branitelja neće biti da brani učenike nego Isusa koji će biti uvijek osporavan, a učenici time u napasti da ga napuste. Zato će Paraklit braniti Isusa u učenicima od optužbi svijeta na račun Isusa (Iv 16,7-11). Branit će ga tako što će učenicima otkriti da nije Isus počinio grijeh hule kad je tvrdio za sebe da je Sin Božji, nego da su u grijehu oni koji ne vjeruju u njega. Dokaz za Isusovu pravednost jest činjenica njegova uskrsnuća, tj. njegova povratka Ocu što je krunski dokaz da je on zaista od Oca i došao. Nadalje Branitelj će pokazati da Isusova smrt na križu nije njegov poraz nego pobjeda, a poražen je zapravo đavao koji kao knez ovoga svijeta stoji iza Isusove smrti. Isus će svojim uzdignućem na križ „sve ljude privući k sebi“ (12,31-32) i tako ih oteti iz vlasti sotone.
U ovom procesu Paraklit će imati ulogu Branitelja i Svjedoka za Isusa s time da će Paraklit svjedočiti za Isusa u srcima učenika koji će onda snagom toga svjedočanstva svjedočiti za Isusa u svijetu, pred ljudima (Iv 15,26-27).
Vodič na putu
Duh Sveti kao Paraklit može braniti i obraniti Isusa u učenicima jer savršeno poznaje Isusa. On je Duh Istine, a Istina je u četvrtom evanđelju sam Isus kao onaj koji objavljuje istinu o Bogu kao Ocu i put kako doći k Ocu. Isus je put istiniti koji vodi u život (Iv 14,6). Paraklit kao Duh Istine „uvodit će učenike u svu istinu“ (Iv 16,13). Za pravo shvaćanje ove rečenice važno je uočiti da grčki glagol hodogeo znači voditi putem. Put je Isus a Duh Istine je vodič na tom putu. Duh Sveti će voditi učenike Isusovim putem time što će ih poučavati u svemu i dozivati im u pamet sve što im je Isus rekao (Iv 14,26). Poučavat će ih tako što će im pomoći da Isusove riječi na pravi način shvate i primjene u budućim situacijama u kojima će se naći (Iv 16,13).
Uloge branitelja, svjedoka, tumača i vodiča na putu koje Isus pridaje Duhu Svetom u Ivanovom evanđelju neka nam pomognu da Duha Svetoga gledamo kao osobu i da mu se kao takvom svakodnevno osobno i obraćamo.
