Središnje misno slavlje svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije u krčkoj katedrali predvodio je krčki biskup mons. Ivica Petanjak. Koncelebrirala su šestorica krčkih svećenika. U homiliji o. Biskup je poručio:
Marija zajedno sa svetima čini najbolji dio Crkve jer to su oni članovi Crkve koji su osmislili svoj život i ostvarili ga živeći po evanđelju i pokazujući kako je u svim vremenima i u svakom stanju moguće živjeti poput Krista.
Marijino uznesenje na nebo pokazuje kako svaki ljudski život na ovoj zemlji, pa i najsvetiji, ima svoj kraj, ali kako taj kraj nije završetak u ništavilu nego je novi početak u Bogu i u vječnosti.
Naglasak na Marijinom uznesenju dušom i tijelom, zapravo je inzistiranje na biblijskom shvaćanju čovjeka. Biblija, za razliku od grčke filozofije, naglašava jedinstvo čovjeka. Čovjek je tijelo i duša. Bez tijela i duše ne može se govoriti o čovjeku, jer je duh onaj koji pokreće i daje svu moguću energiju, a tijelo je ono preko kojeg se duh očituje prema svijetu. Pred Boga ide sav čovjek, cjelovit, nedjeljiv, onakav kakav je u stvarnosti.
Sve ono što je za života odsijevalo Kristovim životom i što je u sebi imalo i najmanji tračak dobrote, ljubavi, milosrđa… o uskrsnuću zadobiva svoju puninu i svoj konačni oblik. Vrijeme smrti i vrijeme prelaza je vrijeme dozrijevanja života i ubiranja plodova tog istog života. Sve što smo ovdje započeli, ondje će biti dovršeno. Što je ovdje bilo djelomično, ondje će biti potpuno. Što je ovdje bilo nesavršeno i ograničeno, ondje će biti savršeno. To je veliko ohrabrenje za svakog čovjeka i za svaku i najmanju gestu dobra koju smo učinili.
Ne možemo sjediti i promatrati svijet prekriženih ruku, nego moramo u tom svijetu praviti male pa makar nesigurne korake, poput djeteta kad pokušava hodati, a Gospodin će onda usmjeravati te korake u kojem pravcu trebaju ići i voditi ih prema novim koracima i dovršavati naše započeto.
Blažena Djevica Marija je poput tolikih drugih svetih činila male korake, u svom je životu često puta bila i zbunjena, puno se puta pitala kamo to sve vodi, kako će završiti, koji je smisao i cilj svega onoga što je s Isusom proživjela, ali je vjerovala da sve to ima smisao i da sve to vodi k ostvarenju Božjih ciljeva, makar su oni njoj u mnogim trenucima bili nedokučivi.
Radi toga je bila primorana sve te događaje pohranjivati u svom srcu, razmišljati o njima, tražiti poveznice, uzroke i posljedice, jer se kod Boga ništa ne događa slučajno i sve što se događa ima neki svoj unutrašnji razlog i vodi određenom cilju.
Tako Marijino uznesenje na nebo nije samo njezina proslava, ono je znak cijelom ljudskom rodu da ovaj život ima svoj početak i svoj kraj na zemlji i da po završetku ovog puta predstoji put u vječnost. Sve dobro što je za života učinjeno, u Bogu će biti proslavljeno i zasjat će novim sjajem. Bog nagrađuje svoje vjerne više nego oni to mogu zamisliti, zato jer su se oni trudili ovome svijetu otkriti neizmjerno bogatstvo života koje je u Bogu sakrito, a po našem životu i djelovanju taj se božanski život otkriva svijetu i ugrađuje u ovaj svijet koji tako postaje Kraljevstvo nebesko na zemlji. Mi po našem kršćanskom životu ugrađujemo Kristovo evanđelje u ovaj svijet, a on nas nagrađuje tako što nas ugrađuje za svu vječnost u sebe i u nebesko blaženstvo.