Na svetkovinu Velike Gospe biskup je u krčkoj katedrali progovorio o otajstvu našega a time i Marijina života, posebno pod vidom naših zauzimanja za ponajprije vlastiti napredak. Mnoštvo Marijinih blagdana prilika je da naš govor o Mariji ne bude općenit, tj. da se za svaki blagdan govori sve ono što se o njoj zna ne vodeći računa o pojedinim otajstvima njezina života.
Današnja svetkovina Marijina uznesenja na nebo najveći je Marijin blagdan, jer je to kraj njezina života i njezina proslava i početak vječnosti. Slavimo ono što bi svatko od nas htio postići, a to je nebo, raj, spasenje i sreća.
Govorimo o Marijinom uznesenju ili uzdignuću, promociji.
Sav naš život se kreće u cilju nekog uzdignuća ili proslave, promaknuća ili napretka. Od prvih koraka kad smo puzali četveronoške pa se ustali na dvije noge, preko uspjeha u školi i studiju, radu i životu,… sav je naš život okrenut tom nečem što je više, bolje, obilnije.
Kako se putuje?
I tako mora i treba biti, samo je sad jedno pitanje važno: „Na koji način i kakvim sredstvima to postižemo“?
Cilj nije u pitanju i cilj je kao takav dobar, nije štetan ni grešan, jedino što treba odvagnuti je put i sredstvo do tog cilja. Kako se ide, putuje, i na koji način da se bude prvi, da se bude promaknut, uzdignut, proslavljen?
Zato je potrebno ispravno razumjeti sav naziv i naslov današnje svetkovine MARIJINO UZNESENJE NA NEBO. Nije Marijino uzašašće. Da je Marijino uzašašće, značilo bi da se ona sama svojim silama i svojom odlukom, možda zainatila, i uzašla na nebo. Ne.
Marijino uznesenje je pasiv, tj. netko Drugi ju je uznio i proslavio. I to ne zato što je Marija cijeli život gledala samo u nebo, nego baš obrnuto, što je cijeli život gledala u zemlju. Za nebom se može čeznuti i treba čeznuti, ali ne prekriženih ruku gledajući gore, nego zaposlenih ruku radeći dolje.
Gdje god se Bog nalazi ondje je i nebo
Možda nam je ovih dana za to najbolji primjer Olimpijada. Svatko od natjecatelja rado bi se popeo na prvo mjesto i primio zlatnu medalju, ali zato što je cijeli život naporno vježbao, trenirao, mučio se i prolio litre znoja. Ako bude dobio zlato, zaslužio ga je. Nije mu poklonjeno, nego je nagrađen jedan stil života prepun odricanja. To je paradoks života, ali i kršćanina.
Toliko ćemo se uzdići koliko se više budemo spustili i spuštali prema slabostima vlastitog života i grešnosti i koliko iskrenije budemo upoznali sami sebe, jer će iz istine o nama samima proisteći i naše djelovanje prema drugima.
U nebo ulazimo i uzlazimo ako biramo Marijin način života. Zato nam današnje evanđelje govori, ne o Marijinom uznesenju, nego o njezinom posjetu Elizabeti koja iščekuje rođenje Ivana Krstitelja.
Marija susreće Boga na zemlji, ne na nebu. Postoji li uopće nebo? Sigurno da postoji. A gdje je? Ondje gdje je Bog. Nebo je područje Božje. Gdje god se Bog nalazi ondje je i nebo. A ondje gdje se Bog i čovjek susreću, tamo nastaje raj. Mi već živimo u ozračju raja, jer živimo u Božjoj prisutnosti.
Ozračje raja, Božja prisutnost
Možemo se i pitati da li je raj već prisutan u meni? Ako imamo široko i čisto srce, onda je u njemu raj, jer u tom srcu ima mjesta za Boga, za ljude, za prirodu i sav svemir.
Čuli smo evanđelje o susretu Marije i Elizabete. Marija je poduzela za ono vrijeme opasan put, sa željom da susretne Elizabetu i da izmijene iskustvo o onom što je Bog učinio jednoj i drugoj. Elizabeta čeka sina u starosti, a Marija čeka rođenje svoga Spasitelja. Trebalo se potruditi da dođe do tog susreta.
Možda je to najveća poruka ovog blagdana: puno je truda potrebno uložiti da se međusobno susretnemo. Koliko toga treba ukloniti iz našeg srca, glave, predrasuda,… da se susretnemo mi koji živimo pod istim krovom, u istoj obitelji i zajednici. Zar se neki susreti na političkoj, pa i vjerskoj razini ne pripremaju godinama, desetljećima, da ne kažemo stoljećima.
I na kraju vraćamo se na ono prije rečeno: široko i čisto srce znak je da je raj u nama i da Bog već u nama prebiva, a uznesenje na nebo samo je posljedica takvoga načina života.