Kad živimo otvorena srca prema Gospodinu onda nas on iznenađuje mnogim blagoslovima. Takvo iskustvo potvrdila sam i iznenađenjem koje je On i ovaj puta pripravio za mene i moje bližnje. Tijekom školske godine koja je prepuna obaveza i rasporeda svi školarci jedva čekaju završetak školske godine i ljetne praznike. No kada oni dođu odjedanput nastane i nekakva čudna „praznina“, nema više svakodnevnih redovnih susreta, većina spava do kasno prijepodne, pomalo se „udaljujemo“ jer više nismo svaki dan redovito jedni uz druge kao za vrijeme školske godine.
Dar otvorenih srdaca
Tada se mnogi udalje i sami od sebe pa i od Boga i Crkve, jer mnogi nažalost kažu „ nema mise za djecu i mlade, pa ne moram na misu i među mlade koji Boga slave“. Ipak, onima koji Boga traže, On pripravlja darove. Upravo tako doživjela sam ispunjenje svoje želje, koja je došla u pravo vrijeme, vrijeme ljetnih praznika, baš onda kad mogu i imam vremena više biti uz Isusa i Gospu. Prisustvovati ovakvom događaju za mlade velika je milost te sam oduševljeno prihvatila kada me prijateljica pozvala da idem s njom na Mladifest u Međugorje. Sve je ispalo spontano, nekoliko telefonskih poziva, pet otvorenih srdaca, dvojica dobrih tata u ulozi „hodočasnika – pazitelja“ (:-)), auto od sedam sjedala i krenuli smo!
U Međugorju smo boravili od utorka drugog navečer do subote šesti kolovoza ujutro, iako je sam festival trajao već dva dana. Bila sam jako uzbuđena i radosna što mi se želja ostvarila. Putem smo pjevale, razgovarale, šalile se i molile krunicu. Posjetili smo i Gospu od puta na Skradinu i zamolili ju da nas sretno odvede na naše odredište, što je i učinila. Atmosfera je bila vesela, a u isto vrijeme pripremale smo se za duhovno iskustvo koje nas čeka u Međugorju. Po dolasku odsjeli smo u jednom lijepom polupansionu, kojeg smo rezervirali od kuće dva dana prije početka festivala na kojemu je prisustvovalo više od 60.000 mladih iz cijeloga svijeta, pa je pravo čudo da smo našli smještaj tako brzo i jednostavno. Očito su Bog i Gospa sve to puno ranije pripravili za nas.
Prvi dan je protekao u molitvi i upoznavanju s ostalim sudionicima i hodočasnicima. Bilo je je mnogo mladih iz različitih dijelova svijeta. Dolazili su čak iz Paname, Meksika, Libanona, Južne Koreje, Rusije, Konga, Amerike, Južne i Sjeverne, Bjelorusije. Europske zemlje i da ne spominjem… Slušali smo svjedočanstva drugih ljudi koja su nas potaknula na razmišljanje o vlastitom putu kroz vjeru. Popodne smo razgledali okolicu. Tada su opet uslijedila svjedočanstva, molitva krunice te euharistija nakon koje je uslijedila procesija s Gospinim kipom.
Vapaj za promjenom
Dani koji su slijedili bili su ispunjeni molitvom, svjedočanstvima i katehezama. Na uzvišenom djelu vanjskoga oltara župne crkve sv. Jakova koju vode franjevci, nama pred očima, ušima i srcima izmjenjivali su se mnogi pojedinci, obitelji, posvećene osobe, razne skupine koje djeluju na njivi Gospodnjoj. Ono što ih je dovelo na ovaj festival svima je zajedničko: prije svoga prvoga susreta sa Isusom i Marijom u Međugorju većina su bili nevjernici i naličje čovjeka, krnja slika Božja, koja je bila tako daleko od svoga Stvoritelja i Crkve kao što je istok daleko od zapada. Mogla su se čuti iskustva ljudi koji su duboko bili u ovisnostima, bračnim krizama, pa čak i opsjednutih te kako je tekao put njihova oslobođenja. A sve je počelo sa Gospom u Međugorju. Nakon dolaska u Međugorje, slušanja svjedočanstava, osobne molitve vapaja za promjenom uslijedila su obraćenja u njihovim životima i sada stoje tu, ispred nas i svjedoče o tome, o svom prvom susretu s Gospom i s Božjim milosrđem, što je bio ton cijelog festivala, a u svakom iskazanom svjedočanstvu moglo se upravo živo osjećati silu Božjeg milosrđa. Svaka „priča“ je bila popraćena pjesmom koja je bila jedna svojevrsna zahvala Bogu za njegovo milosrđe koje je dovelo te duše do obraćenja. Zbor mladih i njihovo izvođenje tih pjesama za mene je bilo prekrasno iskustvo jer je bilo jednostavno čudesno gledati toliko ljudi koji na istom mjestu zajedno slave Boga i Gospu.
Snaga ranojutarnje mise
U svemu ovome, prema čemu čovjek ne može nikako ostati ravnodušan, bilo je vremena i za popodnevni odmor, razgledavanje i odlazak na Brdo Ukazanja koje pruža priliku za intenzivniju osobnu molitvu. Proživljavala sam te trenutke kao jednu posebnu milost i Božju providnost koja me ondje dovela i bila sam zahvalna Gospi na tom iskustvu.
Svete Mise imale su najveći odaziv. Održavale su se na vanjskom oltaru jer su na njima prisustvovali deseci tisuća ljudi, a sv. Misa na Križevcu zadnjega dana festivala bila je vrhunac susreta. Posebno me se dojmila jer se održala u samu zoru, u pet sati ujutro. Osim u molitvi uživali smo i u izlasku sunca. Da bi se na toj euharistiji prisustvovalo bilo je potrebno ustati se u tri sata rano ujutro te uz lampice, sa mnoštvom drugih mladih, poći na vrh kamenitog Križevca, oko sat i trideset minuta hoda, kako bi smo tamo zajedno slavili Boga i zahvaljivali Gospi. Bilo je zanimljivo i to, što se dosta hodočasnika na brdo popelo večer prije, te cijelu noć probdjelo slaveći Gospu i Boga. No još veća radost bila je u tome što smo tu misu, zadnjega dana festivala mladih, na čast Isusu i Mariji koji preobražavaju naše živote ako im otvorimo srca slavili upravo na blagdan Preobraženja Gospodinova kad je u sjaju nebeskog svjetla Isus pokazao Petru, Ivanu i Jakovu kakvi ćemo i mi biti u slavi sa njime i Gospom povjerujemo li im punim srcem, jednostavno i bez rezerve u radosti srca koje moli, slavi i zahvaljuje.
Iako smo bili u napasti poput apostola da i mi napravimo sjenice na međugorskoj gori preobraženja, gdje su se i tog jutra mnoga srca preoblikovala po srcu Isusovu i srcu Gospinom, vratili smo se, iako malo pospani, ali sretni i zadovoljni u dolinu, na naš otok, a cijeli ovaj susret bio je jedno uistinu prekrasno iskustvo koje bih preporučila svim mladima.
Na kraju svih doživljaja, prebirući poput Marije u srcu sve što sam vidjela i čula, videći tolike mlade radosne i ispunjene bez partya, bučne tehno glazbe, diskoteka i ostalih stimulansa, mogu samo ponoviti riječi koje je zadnju večer festivala izrekao svećenik – mladomisnik fra Antonio Šakota, rodom iz župe Čitluk, na službi u Mostaru, koji je svoj svećenički poziv, nakon mnogih mladenačkih kušnji u svome životu, i dobio i otkrio upravo u Međugorju u molitvi pred Gospinim kipom: „Iako usta Crkve još nisu službeno progovorila o Međugorju, njezino je srce odavno povjerovalo.“ To srce ste vi, mladi! Vidimo se dogodine na Mladifestu!
Nikolina K. i tata Marko
