Kultura smrti (3)

Autor serijala: Nikola Radić

Svaka je kultura skup nekih ideja, stavova, načina razmišljanja, pona­šanja, vrednovanja, vjerovanja itd. koje zajedno egzistiraju kod ljudi u ne­kom prostoru i vremenu. Dok se neke od takvih osobina zasebno tu i tamo javljaju, ne može se još govoriti o nekoj posebnoj kulturi. No kad one počinju prožimati društveni život s tendencijom da ga sa­svim prožmu te da budu prihvaćene neke kao normalno dobre, druge pak kao nor­malno loše, čak bez obzira na objektivnu utemeljenost takvog vrednovanja, onda se sigurno tu rađa neka nova kultura.

To je proces kako se rađala i rađa i kul­tura smrti. Ona ima svoje duboke i davne korijene na europskom tlu, njezini pojedi­ni dijelovi tragično su obilježili cijelo XX. st., ali tendencija da se ona osamostali kao prepoznatljivi sustav mišljenja i dje­lovanja koji sve više prožima sve vidove osobnog i društvenog života, posebno je uočljiva u drugoj polovici XX. i na početku XXI. stoljeća, tj. u našem vremenu.

Ova je kultura bitno obilježena smr­ću, budući da je smrt cilj kome ona vodi. Dakako, ne zovu je tako oni koji se za nju zauzimaju i koji je šire. Taj naslov ona za­služuje po plodovima koje proizvodi. Tu treba pažljivo otvoriti oči, jer su promica­telji ove kulture podmukli i vrlo vješti. Oni su oblikovali jednu zamršenu strategiju sastavljenu od poluistina, skrivanja istine i čistih laži koje su vrlo vješto maskirali da se ne prepoznaju, mijenjajući sadržaje nekim riječima i pojmovima i sl. «Vještina kojom prodaju svoju robu – reći će Judie Brown, predsjednica Američke lige za život – ne zaostaje za lakovjernošću onih kojima je nude, kao ni za spremnim pri­hvaćanjem od strane najvažnijih medija.»

Prepoznati kulturu smrti

To je naš prvi zadatak. No budući da je njezina ponuda gotovo uvijek vrlo vješto pomiješana s robom koja nije loša, nego čak dobra, to nije uvijek lako, odnosno, lako se čovjek prevari. Isus nam je mnogo pomogao kad je re­kao: «Po plodovima ćete ih poznati».

Pogledajmo kako smrt uništava dio po dio života.

Duhovni su život uspjeli ugušiti ondje, gdje su uspjeli ugušiti vjeru i tako prekinu­ti vezu čovjeka s Bogom. Kada je čovjeku zatvoren put prema transcendenciji, onda ono što slijedi već ide lakše. Bez ukorije­njenosti u transcendenciji čovjek počinje vrludati. Ljudska se narav koja je stvore­na za život još i tada žilavo opire, ali ju se dade prevariti.

Psihički se čovjeka dotuče kada se ‘uni­šti’ njegov razum, njegovu sposobnost logičkog zaključivanja; kada ga se onemo­gući da razlikuje istinu od laži, kada mu se uspije uliti lažno samouvjerenje kako je dobro informiran, samostalan, slobodan – a u stvari je obična igračka u rukama in­žinjera javnog mnijenja, u rukama svojih i tuđih strasti, nesposoban uzeti doista «ži­vot u svoje ruke». Široka je paleta plodo­va kojima rađa ovakvo stanje: od običnog razočaranja preko osjećaja besmislenosti života do samoubojstva. Međufaze su kro­nična suženost ili otupjelost emotivnog života, radikalna sebičnost, agresivnost, neosjetljivost za druge, neodgovornost, nesposobnost odreći se nečeg zbog većeg dobra… itd…itd. Nije ni čudo što se takav čovjek ne može odreći bilo čega što mu je ugodno, kad veća vrijednost od njegove ugodnosti za njega i ne postoji. Čovjek je tada – nesposoban za bilo što od njega tra­ži žrtvu – zapravo psihički uništen.

Isušiti izvore života

Generalno govoreći čovjek živi svoj ži­vot na tri razine: na duhovnoj, duševnoj i tjelesnoj razini. Njih međutim možemo odvajati samo kad želimo o njima poje­dinačno govoriti. U stvarnosti se one žive zajedno i u stvarnosti su neodvojive. Sve su one za čovjeka «konstitutivne». Zato se i životna cjelina može razoriti, razarajući bilo koju od ovih. Može se početi bilo gdje, urušit će se pomalo cijelo zdanje, dio po dio.

Na duhovnoj razini izvor života je Bog. Dade ga se ‘ukloniti’. Slobodan čovjek to može, a promicatelji kulture smrti mu u tome izdašno žele pomoći.

Na duševnoj razini izvor života su ra­zum i osjećaji. Dadu se ‘utući’. Razum se može skrenuti da više ne razlikuje istinu od laži, osjećaji se mogu povući u dubinu i pomiješati s najnižim strastima. Savjest se dade ušutkati (makar ne sasvim). «Arhi­tekti» kulture smrti pokazali su put kako se to efikasno postiže. Plodove smo ukrat­ko spomenuli.

Na tjelesnoj razini nezaobi­lazan i zbog toga posebno osjet­ljiv izvor života je seksualnost. Ona ima svoje jasne prirodne obrise, no kod čovjeka nije pri­rodno regulirana kao kod živo­tinja. Dana mu je u ruke kao i svi drugi prirodni darovi da raspolaže s njom ‘kako hoće’ imajući i razum koji mu (ako još nije ispario) kaže ‘kako tre­ba’. Ona ima svoju svrhu i svoj tijek. Razoriti seksualnost u čovjeku znači lišiti ga tog ele­mentarnog izvora života. Uni­štena seksualnost znači uni­šten život.

Sveti papa Ivan Pavao II. je pred oči su­vremenoga svijeta iznio nemjerljivo važnu kršćansku teologiju tijela, koja je još uvijek među katolicima (svećenicima i vjernici­ma) slabo poznata i još slabije vrednova­na. On je još prije nego je postao papa, u svojoj knjizi Ljubav i odgovornost napisao kako pomutnja glede spolnoga morala “sa sobom nosi vjerojatno veću opasnost nego što se to misli: opasnost svojevrsna mije­šanja osnovnih i elementarnih crta ljud­skih nastojanja, putova ljudskoga postoja­nja. Takvo miješanje mora se – razvidno je – odraziti na sveukupan duhovni polo­žaj čovjeka”. Kada se poigravamo s Bož­jim planom za spolnost, poigravamo se s kozmičkim tijekom ljudskoga postojanja, reći će Chr. West tumačeći teologiju tijela Ivana Pavla II. Postaje jasno da se bitka za čovjekovu dušu vodi preko istina o njego­vu tijelu i spolnosti.

Napad na seksualnost

Moglo bi se slikovito reći da se uništa­vajući seksualnost počinje čovjeka potko­pavati odozdo i kad se to uspije cijelo će se zdanje srušiti. Pobornici kulture smrti danas posebno žustro rade svoj opaki po­sao na tom području. Svjesni su da, uspije li im taj pothvat, urušit će se cijelo zdanje kršćanske kulture sa svim njenim vred­notama pomoću kojih je ona mukotrpno kroz stoljeća gradila humaniji svijet.

Kako to izgleda dobro se vidi i iz drugog kuta gledanja koji nije ni vjerski ni vjernički.

Pogledajmo što se događa kada ljudi na području svoje seksualnosti počinju gubiti orijentaciju. Čovječanstvo nije danas prvi put u svojoj povijesti izloženo toj opasno­sti. Neki su se ljudi ozbiljno bavili istraži­vanjima na tom području. Prikazat ćemo par rezultata nekih ozbiljnih istraživanja, koji se inače od javnosti brižno kriju, što spada u okvir već spomenute strategije pobornika kulture smrti.

Zanimljivo je da je Sigmund Freud, osnivač psihoanalize, iznio misao, tezu – koju inače nije sam znanstveno obra­zlagao – da postoji stroga veza između stupnja kulture određenog društva i nači­na kako to društvo ophodi sa svojom sek­sualnošću, kako se ljudi na tom području ponašaju.

Na tom je tragu engleski antropolog J. D. Unwin, profesor na sveučilištu u Oxfor­du, proveo vrlo opsežno istraživanje koje je 1934. g. objavio u zamašnom djelu «Sex and Culture» (Seksualnost i kultura). Istražio je 80 raznih primitivnih društava i visokih kultura tražeći odgovor na pita­nje kakav utjecaj imaju seksualne norme jednog društva na nivo njegove kulture. Rezultat je, najkraće rečeno, bio ovaj: Što veće seksualno ograničenje, to viši kultur­ni nivo. Što manje seksualno ograničenje, to niži kulturni nivo. I – tvrdi Unwin u svo­joj opsežnoj studiji – od ovog pravila nema iznimke!

Kulture se pojavljuju na pozornici po­vijesti kad je mogućnost seksualnog za­dovoljavanja strogo normirana i nestaju s te pozornice kada se seksualnost razulari i spušta na razinu nereguliranog životinj­skog nagona.

Unwin-u je njegovo istraživanje omo­gućilo da je mogao proučene kulture svr­stati u tri kategorije prema tome kako se one odnose prema nevidljivim silama svi­jeta i svemira.

1. Deističke kulture (deus=Bog): kul­ture u kojima se časti Bog (posebno su važni hramovi).
2. Manističke kulture (manes= pre­ci): kulture u kojima se Bog ne ča­sti, ali se časte preci (posebno su važna groblja).
3. Zoističke kulture (zoon=životinja): kulture u kojima se ne časti ni Boga, ni pretke, ali se magijski časti prirodu i životinje.

Unwin uočava da u tom kontekstu bez iznimke(!) vrijedi sljedeće:

1. Zoističke kulture nemaju nikakvih seksualnih ograničenja prije braka – potpuna sloboda.
2. Manističke kulture postavljaju neka seksualna ograničenja.
3. Deističke kulture traže predbrač­nu seksualnu uzdržljivost i mono­gamiju (jedan muž – jedna žena), barem kao ideal.

Osim toga Unwin je konstatirao da je proces u tom smislu prema gore ili prema dolje vrlo kratak. On traje svega tri gene­racije. To znači: ako jedno društvo kroz tri generacije favorizira potpunu seksual­nu slobodu prije braka, ono se spušta na najniži, zoistički nivo čašćenja prirode i životinja.

Ovdje valja prekinuti čitanje i pogle­dati u duhu oko sebe: kućni ljubimci više ne ‘ugibaju’ nego ‘umiru’, ne smije se reći da se životinje ‘ubijaju’ – one se ‘eutanazi­raju’, zakonima su daleko bolje zaštićene nego neke kategorije ljudi, pseća groblja, pseće plaže… UN treba orangutane pro­glasiti osobama (prof. P. Singer), čimpan­ze u New Yorku proglašene osobama, geo­centrizam u dokumentima UN… Nedavno je internetom kružila peticija (i ja sam je dobio) kojom su se tražili potpisi da se strogim zatvorom kazni “zubar-ubojica” Walter Palmer koji je u ilegalnom lovu ubio 13-godišnjeg lava Cecila. Događaj je izazvao pravu medijsku histeriju. Taj čin je doista vrijedan osude i nitko razuman neće ga opravdavati. Ali nije u tome glavni problem. Neusporedivo je više zastrašuju­ća činjenica da je tragična sudbina jednog lava u našem društvu privukla daleko veću pažnju nego zločinačko trgovanje organi­ma nerođene/abortirane djece od strane organizacije Planned Parenthood o čemu je javnost gotovo u isto vrijeme bila oba­viještena dokumentarnim video-snimka­ma. Prava pravcata industrija smrti. Ali lav je bio mnogo važniji.

Odakle to?

G. K. Chesterton, veliki um XX. sto­ljeća, davno je rekao: “Gdje god postoji obožavanje životinje, imat ćemo ljudske žrtve.” Je li Chesterton imao pravo? Već iz ovoga je očito da jest. Imamo pravu popla­vu abortusa (godišnje se ubije 50-ak mi­lijuna nerođene djece), eutanazija ulazi u europsko zakonodavstvo na široka vrata, ovih dana čitam (gledam) kako studenti na jednom američkom sveučilištu potpi­suju peticiju da se ozakoni “post-natalni abortus” (post-porođajni pobačaj) čime bi majke dobile pravo da mogu ubiti/dati ubiti svoje dijete do 5. godine života. Mož­da ćete se zgroziti? Radije shvatite da je to mladim studentskim mozgovima, koji su oprani ‘zdravstvenim i sl. odgojem’, normalno(!). (Ova je peticija bila namje­štena, eksperiment, no studenti to nisu znali. Htjelo se doznati njihov stav glede ovog pitanja. Zastrašujuće je da su peticiju skoro svi potpisali. A sutra će oni donositi zakone.)

Freud je taj odnos, vezu (seks i kultura) naslutio, Unwin ju je dokumentirao, Che­sterton je već na najnižoj razini tog odnosa vidio plodove (smrt). A mi ….?

Ne bude li hitnog otrježnjenja, klizimo nezaustavno u zoističku kulturu, na naj­niži kulturni nivo viđen u povijesti čovje­čanstva.