Otvorena i zatvorena vrata u Bibliji

Piše: dr. Božidar Mrakovčić

Simboličkim činom otvaranja svetih vrata na bazilici sv. Petra u Rimu papa Franjo će ove 2015. godine na svetkovinu Bezgrješnog začeća BDM otvoriti Jubilej Božjeg milosrđa koji će trajati sve do svet­kovine Krista Kralja slijedeće godine. Po­sebnost ovog Jubileja nije tek u činjenici da je od prethodnog Velikog jubileja koji smo slavili 2000. godine prošlo tek 15 go­dina nego i Papina želja da ovog Jubileja svaka biskupija ima barem jednu crkvu u kojoj će biti otvorena sveta vrata kako bi svakom vjerniku diljem svijeta bilo mogu­će hodočastiti i proći kroz sveta vrata. Za­što je ovaj simbolički čin tako važan da ga Papa želi svima omogućiti?

Otvorite mi širom vrata pravde

U kršćanstvu se sveta godina dugo slavila svake 100. godine kao spomen na utjelovljenje Kristovo. Papa je pri tom is­povjeđenim i pričešćenim hodočasnici­ma davao potpuno oproštenje. Od XIV. st. jubilarna godina počela se redovito slaviti svake 33. godine, a potom svake 25. godine. Običaj otvaranja svetih vrata uveo je papa Martin V. 1423. godine. Papa otvara sveta vrata tako da tri put udari po njima čekićem i pri tom govori: „Aperite mihi portas iustitiae“ (Otvorite mi vrata pravde). Ove riječi preuzete su iz Psalma 118 koji odražava starozavjetni liturgij­ski obred zahvale. Izraelac koji bi sretno prebrodio neku opasnost došao bi u hram da izvrši zavjet. Okupio bi oko sebe grupu vjernika i ispripovjedio im što mu je Gos­podin učinio. Zatim bi zajedno s njima ušao kroz hramska vrata u svetište gdje bi prinio žrtvu zahvalnicu.

Obrednu važnost ulaska kroz hramska vrata pokazuju slijedeći reci: „Otvorite mi širom vrata pravde: ući ću, Gospodi­nu zahvalit’! ‘Ovo su vrata Gospodnja, na njih ulaze pravedni!’“ (Ps 118,19-20). Ući u hram značilo je biti gost u Božjoj kući. U svetište Gospodnje mogli su ući samo Izraelci i to nakon što su se obredno oči­stili. Uzrok obredne nečistoće mogao je biti seksualni čin, određene bolesti, uži­vanje krvi, doticanje mrtvaca ili ulaženje u kuću pogana (Lev 11 – 16; Još 4). Sma­tralo se da je dostojan stajati pred Bogom u hramu svaki Izraelac koji se prethodno obredno očistio bez obzira na njegovo svakodnevno moralno ponašanje. Proro­ci su žestoko kritizirali ovu formalističku praksu i nazivali licemjernima one koji su gazili siromahe da bi se po tom u hramu pravili ispravnima. Ova proročka kritika našla je odraza i u psalmima. Vrata kroz koja se ulazi u hram Ps 118 naziva „vrata pravde“ kroz koja mogu ući samo „pra­vedni“. Pravedan je pak onaj koji „uživa u Zakonu Gospodnjem, o Zakonu njegovu misli dan i noć“ (Ps 1,2). U skladu s time u hramu smije prebivati samo „onaj tko živi čestito, koji čini pravicu, i istinu iz srca zbori, i ne kleveće jezikom; koji bližnjem zla ne nanosi i ne sramoti susjeda svoga; koji zlikovca prezire, a poštuje one što se Gospodina boje; koji se zaklinje prijatelju, a ne krši prisege, i ne daje novca na lihvu, i ne prima mita protiv nedužna“ (Ps 15,2- 5; usp. Ps 24,4). Ući u hram značilo je biti dio naroda Božjega koji je u savezničkom odnosu s Bogom. Uvjet pak za ostanak u savezničkom zajedništvu s Bogom bio je vršenje Božjih zapovijedi, poštivanje onih vrijednosti do kojih i Bog drži. Vrata prav­de kroz koja se ulazilo na susret s Bogom otvarala su se istinski samo onom koji je u svakodnevnom životu hodio putem Gos­podnjim.

Ja sam vrata

U Ivanovom evanđelju Isus za sebe kaže: „Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne po­slušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nala­ziti. … Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“ (Iv 10,7-10). Sliku vrata lak­še ćemo razumjeti u svjetlu sličnih Isuso­vih riječi: „Ja sam Put i Istina i Život: nit­ko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Iv 14,6). Isus je vrata spasenja ukoliko je on istiniti put u život koji se sastoji u zajedništvu s Ocem. Isus je vrata kroz koja moramo ući ukoliko želimo imati takav život i to u izo­bilju. Kroz Isusa kao vrata ulazimo po vjeri u njega, slušajući njegov glas kao što ovce slušaju glas pastira. Po vjeri u Isusa po­stajemo djeca Božja (Iv 1,12), dionici nje­govog božanskog života, i primamo Duha koji nas vodi njegovim putem (Iv 16,13) kako bismo vršili njegove zapovijedi i traj­no bili u zajedništvu s njime i s Ocem (Iv 14,23). Krv Isusa, Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta „čisti nas od sva­koga grijeha“ (1 Iv 1,7) kako više ne bismo bili robovi nego slobodni (Iv 8,34). Po vje­ri u Isusa ulazimo u ovčinjak, postajemo članovi Crkve, zajednice onih koji idu Isu­sovim putem. Ako po vjeri u Isusa uđemo kroz njegova vrata i zaputimo se njegovim putem imamo sigurnost da su nam vrata vječnosti otvorena: „Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u nje­ga, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan“ (Iv 6,40).

Otvorena i zatvorena vrata

Prolazak kroz sveta vrata u Jubileju Božjeg milosrđa nije tek vanjski čin nego jedinstvena prigoda za obnovu vjere u Isu­sa Krista, našeg jedinog Spasitelja i Otku­pitelja, u zahvalnosti za „vrata vjere“ koja je Bog u nama otvorio (Dj 14,27), za dar spasenja i neizmjerno Božje milosrđe koje nam je Isus objavio, u novoj odlučnosti da svakodnevno izabiremo „uska vrata i tije­san put koji vodi u Život“ (Mt 7,14). Isu­sov put je put istinske pravednosti koja ne poznaje licemjerja. To je put milosrđa koje „likuje nad sudom“ (Jak 2,13). Budemo li vjerno išli putem milosrđa ne trebamo se bojati da ćemo na času naše smrti naići na zatvorena vrata i čuti Isusove riječi „Ne poznajem vas!“ (Mt 25,12). Za one koji čine djela milosrđa rezerviran je Isusov poziv: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!“ (Mt 25,34). Onaj tko svakodnevno otvara svoje srce za potrebe svoje braće biti će spreman otvo­riti i Gospodinu kad mu pokuca na vrata. „Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pri­stupiti i posluživati ih“ (Lk 12,37; usp. Otk 3,20).