Kultura smrti (6)

Autor serijala: Nikola Radić

Autor serijala: Nikola Radić

Dok čovjek ima vjeru i čvrsta, sigurna moralna načela kojih se nastoji držati, on je u svojoj ljudskosti zaštićen i može se dalje u njoj razvijati. No ciljanim i sustavnim psihosocijalnim inženjeringom mnogim je ljudima danas svijest o sebi kao Bogom-obdarenim osobama iskonski upućenima prema životu/u život zamagljena, pa i „isprana”. Tako dezorijentiran čovjek, odvojen od svoje vlastite najintimnije prirode, stvara novi kult „ega” koji se nezasitno pokušava hraniti seksualnošću, odnosno njezinim ostacima nakon što je ova „oprana” od ljubavi. Da bi se odgojilo takve ljude treba sustavno „obrađivati“ djecu i mlade.

Vidjeli smo kako su polako stvarani uvjeti, kako se pripremao teren da bi se moglo posijati sjeme smrti koje je će početi donositi plodove da bi se njima hranilo društvo, a čovjek se, korak po korak preusmjeravao na put ka raščovječenju i konačno samouništenju. Rafinirano do savršenosti: društvo se dehumanizira “humanizirajući ga”. Smrt se, dobro zamaskirana, uvlači u čovjeka, najprije tiho zamračujući mu svijest, a onda sve agresivnije lišavajući ga životnog potencijala na duhovnom i tjelesnom planu, razarajući pojedince, pa obitelji i – na kraju – doslovno ubijajući. Najprije one najslabije, najnježnije… i najnevinije. Ali tu nije kraj…

Nakon što su mnoga državna zakonodavstva legalizirala abortus te i dalje to čine liberalizirajući ga sve više i više, ubijanju nerođene djece danas već gotovo ništa ne stoji na putu. U Europskoj uniji danas klinike iz jednih država nude usluge u drugim državama po konkurentnim cijenama. Tako je pred nekoliko godina jedna ginekološka klinika iz Valencije u Španjolskoj ženama u Italiji, gdje su kriteriji za abortus bili stroži, ponudila usluge za abortiranje djece do šest i pol mjeseci stare po cijeni od 2000 eura. (Daju mogućnost i za još stariju djecu, ali nije navedena cijena.).

Ubijanje se nastavlja…, i trenutno – čini se – kulminira u već spomenutom trgovanju organima abortiranih beba. Industrija smrti!

Eutanazija

Kad se ubijanje nerođene djece dovoljno društveno učvrstilo, prelazi se na propagandu za ubijanje starih i nemoćnih. Dok se abortus štiti pravom žena na emancipaciju, pravom da slobodno raspolažu svojim tijelom (iako dijete nije «njihovo» tijelo nego ga one samo hrane), pravom na slobodu izbora i sl., dotle se eutanazija brani pravom na «dostojanstvenu smrt». Ovdje se želi ubijanje prikazati kao «milosrdan čin», kao čin samilosti prema ljudima koji trpe.

Dakako da se i ovdje, kao i kod abortusa ili kod nekih drugih kategorija ljudi, ne radi ni o čemu drugom nego o likvidiranju nepoželjnih. A nepoželjni su zato jer onima koji su u danom trenutku jači pa si mogu dozvoliti da budu i «gospodari života », stoje nekako na putu, prave im poteškoće, smetaju im da ne mogu živjeti kako sami žele… S druge strane ekonomski društvu ništa ne pridonose, a predstavljaju opterećenje za državni budžet itd.

Ne smije se zaboraviti da se kod eutanazije, kao i kod svih prethodno spomenutih vidova uništavanja života ne radi o nekim ekscesnim situacijama koje bi tu i tamo probijale okvire jedne kulture sa ustaljenim vrijednostima, nego se radi o promoviranju jedne sasvim nove kulture sa sasvim novim «vrijednostima», koje trebaju zamijeniti one ‘stare’. Zato je potrebno, još prije nego se stvari legaliziraju, a protivnici podvrgnu sankcijama, promijeniti mentalitet ljudi, uvjeriti ih (a bez direktnog «uvjeravanja»!!) da je to «novo» za njih i za sve jako dobro, ili barem bolje od onoga ‘staroga’. «Javnost» mora početi drukčije misliti. – Strategija kulturne hegemonije Antonia Gramshija.

Angažiranost medija

U tom poslu nezamjenjivu ulogu igraju mediji. Medijima se danas znade tako dobro upravljati da je mogućnost manipulacije ljudima praktično bezgranična. Koliko je smrt i ubijanje danas prisutno u crnim kronikama, filmovima, TV- serijama itd. ne treba nikome dokazivati. No treba uvidjeti da se tu zapravo radi o ‘promociji’ smrti i to na jedan indirektan, pa zato mnogima neuočljiv način. Jer, želi se stvoriti slika da mediji to rade zato što ‘osuđuju’ ubijanje i smrt, a u stvari postižu nešto sasvim drugo (ne bez znanja onih koji njima upravljaju!): smrt se banalizira do te mjere da ju se nakon nekog vremena uopće ne uzima ozbiljno, ona postaje «dio života» u jednom sasvim suprotnom smislu od kršćanskog shvaćanja, te na kraju postaje i vrednija od života.

Ovo o medijima u službi kulture smrti umetnuo sam ovdje (mogao sam i bilo gdje drugdje) radi ilustracije za eutanaziju. Poznato je da su nacisti prakticirali eutanaziju u okviru svojih eugeničkih planova. Zbog toga je u Trećem Reichu snimljen vrlo uspješan propagandni film pod nazivom «Ich klage an» (Optužujem). Cilj filma je bio pokazati da osobe s invaliditetom žive životom koji nije vrijedan življenja, te da je eutanazija zapravo čin milosrđa. Film se danas ne prikazuje jer se zna da je nacistički… (vjerojatno samo zbog toga). Danas eutanaziju reklamiraju mnogi filmovi i jako razvikani pojedinačni slučajevi u medijima (na stranu, koliko su ti prikazi objektivni), ali u svakom slučaju su takvi da plijene osjećaje u prilog eutanazije. Da bi dobila što više pristaša, eutanazija se reklamira kao «pomoć» onima koji trpe od neke neizlječive bolesti, dok se u stvari ubija mnogo više.

Prvi je u Europi legalizirao eutanaziju Hitler. Nakon 60-ak godina slijedila ga je Nizozemska. Nakon toga Luksemburg. Slijede i druge europske države, jedna po jedna. Danas to zovu “asistirano samoubojstvo”. Vjerojatno i zato da se stvori dojam kako svu odgovornost snosi ‘samoubojica’, dok liječnik samo ‘asistira’. Asistirati znači “stajati uz” (nekoga). No kakvu odgovornost za svoju eutanaziju snose tek rođena djeca? U Nizozemskoj se zna da na 1000 djece koja umiru u prvoj godini života oko 600 njih je eutanazirano (60%). Od 2005. u Nizozemskoj se legalizira i asistirano samoubojstvo pacijenata od Alzheimerove bolesti…

Eutanazija je neusporedivo lakše rješenje nego skrbiti se za patnika, uložiti sve svoje snage i sposobnosti da mu se olakša; s društvene pak strane neusporedivo je jeftinije nego uložiti dodatna sredstva u medicinska istraživanja kako bi se patnicima olakšalo boli.

U svakom slučaju krug se legalizirane eutanazije sve više širi. Od početne tendencije kada je netko traži zbog ozbiljnarazloga (npr. neizlječiva bolest) do slučajeva kada je netko može tražiti bez ikakva razloga. Za sada je netko može tražiti sam za sebe. Čini se da nismo daleko od toga kada će je moći tražiti za nekoga i netko drugi (netko čijoj je skrbi određena osoba povjerena ili liječnik po svojoj ‘stručnoj’ prosudbi…)

Nije na odmet uočiti ovdje jedan slijed događanja koji je očito isplaniran u tamnim dubinama carstva Zla: nakon što su roditelji sebi osigurali pravo da likvidiraju svoju djecu, sada se djeca trude osigurati si pravo likvidirati svoje roditelje. Dakako da se ni jedno ni drugo tako ne kaže, tako se ne zove, samo tako ‘jest’.

Samoubojstvo

No bit takvog životnog stava i nije u onome što najprije upada u oči pa odvlači pogled od važnijeg, nego je zapravo u tome da se bira najlakši izlaz iz teške situacije, ne samo smrtne i stvarno patničke nego bilo koje. Zato ne treba čuditi da ljudi koji su zahvaćeni idejama eutanazičara ugrađuju u svoj životni credo samoubojstvo kao rješenje koje im je uvijek pri ruci. To je potpuno u skladu sa već spomenutim, danas nažalost opće prihvaćenim načelom da je vrijedno ono što je ugodno, lakše i poželjnije, namjesto da bude poželjno ono što je vrijedno, bez obzira da li je lakše ili teže. A takvim su shvaćanjem danas zahvaćeni mladi više nego stari i nemoćni. «Ovdje je pakao, idemo mi u raj» – jedan je od grafita koji su ostavile za sobom djevojčice što su se bacile sa rapskog zvonika. Zar on ne govori dovoljno?

U svijetu se svakih 40 sekundi dogodi samoubojstvo, godišnje u prosjeku milijun ljudi. (Tu ima mnogo bolesnika koji za taj svoj čin nisu odgovorni, ali nisu svi takvi!). U Europi je 1999. godine bilo više samoubojica (58.000) nego poginulih na cestama (50.700). Najviše između 15 i 35 g. U Hrvatskoj je 2007. godine 19 maloljetnika počinilo samoubojstvo, a 46 ih je pokušalo. 2012. zabilježeno je u Hrvatskoj 714 slučajeva samoubojstava te 628 samoubojstva u pokušaju, ukupno 1.342. U odnosu na 2011. s 1.309 slučajeva 2012. evidentiran je novi trend porasta broja osoba s namjerom oduzimanja vlastitog života. (Novijih podataka nemam, a nemam ni vremena da ih tražim. No sigurno nisu blistaviji.) Ovdje ne ulazimo u analizu razloga samoubojstava; ukazujemo samo na to da se oduzimanje vlastitog života sve više vidi kao ‘izlaz’ iz bilo kakvih problema. Borba ‘za život’ posustaje.

Poznato je da su nakon drastičnih prikazivanja takvih slučajeva u medijima (u čemu su naši mediji vrlo marljivi) samoubojstva i razbojstva uvijek u porastu (To je poznati Wertherov efekt). Eutanazičari imaju u svijetu i svoje udruge i kažu da broj njihovih članova stalno raste.

Promicatelji eutanazije i samoubojstva

Postoje vrlo utjecajni ljudi koji su uspjeli svojim ubilačkim idejama zaraziti svijet. Neka budu spomenuta barem dvojica. Jedan je od njih Derek Humphry. Njegova knjiga «Final Exit» (Konačni izlaz). bila je 1991. najprodavanija knjiga u Americi.

Godinu kasnije već je bila prevedena na 10 jezika. Čitateljima te knjige očito nije bilo važno što je Humphry udavio svoju bolesnu ženu Jean, poslije je njegova druga žena Ann (zajedno s njim) zagušila svoju majku, i onda, očajna, nekoliko dana iza toga sama sebi oduzela život.

Humphry sam tvrdi da je njegova knjiga pomogla stotinama ljudi da počine samoubojstvo. «Smrt se šuljala u obitelji Humphry isto onako kao što su njih dvoje uporno prodavali smrt.» – primijetio je jedan kritičar.

Neka bude još jednom spomenut – sada u drugom kontekstu – i Peter Singer, koga neki zovu «profesorom smrti». Za njegovu knjigu «Rethinking Life and Death» (Premišljanje života i smrti) kažu da je pravi «Mein Kampf» za eutanaziju, koju on tamo i ne naziva tako, nego je naziva onim što ona uistinu jest – “ubijanje”. Filozofiju ubijanja koju promiče on bazira na svom shvaćanju da ‘nerođena ili tek rođena beba ne posjeduje neophodnu svijest, pa je ne možemo smatrati osobom; ona ima manje prava na život nego odrasli gorila. Isto tako dijete koje pati ili dijete s invaliditetom ima manje prava na život nego odrasla svinja’.

Smrt širi svoja krila.

Print Friendly, PDF & Email