Piše: dr. Božidar Mrakovčić
Na prvi pogled može nam se učiniti da prihvaćanje Božjeg milosrđa nije nikakav problem. Zar nismo svi svakodnevno potrebni Božjeg milosrđa? Duboko u sebi osjećamo da se psalmist s pravom pita: „Ako se, Gospodine grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati?“ (Ps 130,3). Međutim tražimo li Božje milosrđe samo za sebe i za one koji su nam dragi ili smo u svoje molitve spremni uključiti i svoje neprijatelje? Je li nam uopće draga pomisao da Bog želi oprostiti ne samo nama nego i onima koji su nas duboko povrijedili? Ili pak smatramo da naši neprijatelji, za razliku od nas, nisu zavrijedili Božje oproštenje, nego kaznu? Nisu li nam u trenucima dok doživljavamo poniženje i nepravdu prihvatljiviji osvetnički psalmi od Isusovog zaziva na križu: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34)? Pa ipak, koliko god to bilo teško, Bog nas poziva, i to ne samo u Novome zavjetu nego već i u Starom, na prihvaćanje Boga čije se milosrđe proteže na sve ljude, a time onda i na nasljedovanje takvoga Boga.
Prorok protiv volje
Knjiga o Joni započinje Božjim pozivom Joni: „Ustani, … idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu, jer se zloća njihova popela do mene“ (Jon 1,2). Jona međutim umjesto da se uputi na istok u Ninivu odlazi brodom na zapad, prema Taršišu – luci na krajnjem zapadu. Tekst još ne kaže zašto Jona bježi nego opisuje kako Bog osujećuje Jonin bijeg: čini da na moru nastane velika oluja koja prestaje tek kada mornari bace Jonu u more; naređuje velikoj ribi da ga proguta i da ga treći dan izbaci na morski žal.
Tada po drugi put Bog šalje Jonu u Ninivu: „Ustani, … idi u Ninivu, grad veliki, propovijedaj u njemu što ću ti reći.“ (Jon 2,1s). Ovaj put Jona sluša ali preko volje. Sveo je svoju propovijed na tek nekoliko riječi: „Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena“ (Jon 3,4). Valja pojasniti da ove riječi nemaju prvenstveno ulogu prijetnje, nego poziva na obraćenje za koje Bog u svojoj strpljivosti daje Ninivljanima još četrdeset dana kako bi spoznali zlo koje čine, za nj se pokajali i tako dopustili Bogu da im oprosti. Jona je dakle poslan Ninivljanima da im otkrije njihovo zlo i potrebu za oproštenjem te ih uvjeri kako trebaju tražiti oproštenje i obratiti se, jer put kojim idu vodi ih u propast.
Razlog Joninog opiranja i nezadovoljstva
Na Joninu žalost Ninivljani su poslušali njegovu propovijed i obratili se, a Bog je u svojem milosrđu odustao od zla kojim im se bio zaprijetio. Umjesto da kao prorok bude sretan što je njegovo poslanje bilo uspješno Jona je toliko ljut da gubi volju za životom. Molitva koju upućuje Bogu otkriva nam konačno razlog Joninog opiranja vlastitom proročkom poslanju: „Ah, Gospodine, nisam li ja to slutio dok još u svojoj zemlji bijah? Zato sam htio prije pobjeći u Taršiš; jer znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem i da se nad nesrećom brzo sažališ. Sada, Gospodine, uzmi moj život, jer mi je bolje umrijeti nego živjeti.“ (Jon 4,2s).
Da je Bog u svojoj biti milosrdan Joni je poznato iz povijesnog iskustva vlastitog naroda. Koliko li je puta izraelski narod činio zlo koje je Bog u svojoj strpljivosti podnosio, slao mu proroke koji su ga pozivali na obraćenje. I kad bi ih zbog njihove tvrdokornosti kaznio njegova srdžba nije bila trajna nego bi se brzo sažalio. Međutim izraelski narod je Božji narod koji kao takav ima pravo na Božje milosrđe, na neki način kao da ga je zaslužio.
Niniva je pak glavni grad Asirskog carstva koje je u Starom zavjetu svojom osvajačkom politikom i okrutnošću od svih okolnih naroda nanijelo najviše zla izraelskom narodu. Puna tri stoljeća (9. – 7. st. pr. Kr.) Asirija je ugrožavala izabrani narod: nametala mu teški danak, otimala teritorij, opsjedala i rušila gradove, odvodila narod u progonstvo, ubijala ženu i djecu. Grad Ninivu najbolje ocrtava prorok Nahum: „Teško gradu krvničkom, pun je laži, prepun grabeža, s pljačkanjem on ne prestaje!“ (Nah 3,1). Niniva je za Izraelce bila simbol zla i okrutnosti. Kako je moguće da se Bog smiluje takvome gradu?
Tko se sve treba obratiti?
Uzevši sve ovo u obzir Jonino nezadovoljstvo poštedom Ninive može nam se učiniti sasvim razumljivim. Bog se međutim s Jonom ne slaže nego mu dvaput postavlja pitanje: „Srdiš li se ti s pravom“ (Jon 4,4.9). Najprije kad se Jona ljuti jer se Bog smilovao Ninivljanima, a potom kad se Jona srdi zbog uvenulog bršljana koji mu je pravio hladovinu. Knjiga završava Božjim pitanjem Joni: “Tebi je žao bršljana oko kojega se nisi trudio, nego je u jednu noć nikao i u jednu noć usahnuo. A zar meni da ne bude žao Ninive, grada velikoga, u kojem ima više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji ne znaju razlikovati desno i lijevo, a uz to i mnogo životinja?“ (Jon 4,10s).
Glavna tema Knjige o Joni nije obraćenje Ninive nego proroka Jone koji predstavlja Izraelce nezadovoljne Božjim djelovanjem. Zašto Bog nije uništio njihove neprijatelje? Zašto je i prema njima milosrdan? Pričom o Joni autor knjige želi pomoći svojim suvremenicima da se oslobode svoje nacionalne uskogrudnosti i vjerske zatvorenosti. Božje milosrđe nitko ne smije privatizirati samo za sebe. Osim toga čovjek ne smije uzeti sebi za pravo da određuje Božji način djelovanja u svijetu. Nije Bog taj koji se mora prilagođavati ljudskoj logici, nego je čovjek pozvan da napusti svoju uskogrudnu osvetoljubivost i sebičnost i prihvati Božje velikodušno praštanje.
U svom milosrđu Bog ima razumijevanja za grešnike koji „ne znaju razlikovati desno i lijevo“. Nismo li mi tako često presigurni da naši neprijatelji jako dobro znaju što čine, premda zlo koje nam čine njih same vodi u propast? Jesmo li zadovoljni s Bogom koji ne samo da želi oprostiti i našim najljućim neprijateljima nego i od nas tražiti da im i mi pomognemo otvoriti se Božjem milosrđu? Bogu je svaki čovjek važan, pa čak i životinje. Možemo li reći da smo na Božjem putu ako ne prihvaćamo ovakvu Božju logiku? Kao i Ninivljani tako je i nama dano četrdeset dana za obraćenje, četrdeset dana korizme.
