Piše: dr. Božidar Mrakovčić
Godina milosrđa ima za cilj učiniti as svjesnijima Božjeg milosrđa prema nama i naše potrebe za njim te naše dužnosti da budemo milosrdni jedni prema drugima kao što je i Bog prema nama. Bilo bi međutim loše kada ne bismo naše znanje pretočili u svakodnevnu vjerničku praksu u koju svakako spada i ona molitvena. Kako moliti imajući u vidu Božje milosrđe na posebno poticajan način uče nas Psalmi. Psalmi, biblijska knjiga od 150 molitava u poetskom obliku, su zapravo molitveni odgovor vjernika na Božja spasiteljska djela. Budući da je temeljna karakteristika Božjeg spasonosnog djelovanja prema čovjeku njegovo milosrđe onda ne čudi da Psalmi o Božjem milosrđu meditiraju, traže ga i slave te potiču na milosrđe prema bližnjemu.
Psalmi kao meditacija o Božjem milosrđu
Psalmi na više mjesta definiraju Boga kao milosrdnog: “Milosrdan i milostiv je Gospodin, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv. Jarostan nije za vječna vremena niti dovijeka plamti srdžba njegova” (Ps 103,8-9; usp. Ps 86,15; 111,4; 145,8-9); U ovom retku dominira oprosni vid Božjeg milosrđa. Božje milosrđe se poistovjećuje s dobrotom, blagošću i strpljivošću. U svojem milosrđu Bog ne odgovara srdžbom na svaki čovjekov grijeh nego je strpljiv s njime kako bi se ovaj obratio. Kada strpljivost Božja ne rezultira očekivanim obraćenjem nastupa srdžba Božja, kazna za počinjeno zlo. Božja srdžba proizlazi iz njegove nepomirljivosti sa zlom; nije osvetničkog karaktera niti ima za cilj uništiti čovjeka nego ukloniti zlo iz čovjekova života i tako mu omogućiti novi početak. Božja srdžba je uvijek za narod ljekovita i prolaznog je karaktera. Katkada se psalmistu čini da Božja srdžba predugo traje pa se pita: “Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek i hoće li ikad još biti milostiv? Je li njegova dobrota minula zauvijek, njegovo obećanje propalo za sva pokoljenja? Zar Bog je zaboravio da se smiluje, ili je gnjevan zatvorio smilovanje svoje?” (Ps 77,8-10). Odgovor na ovo pitanje psalmist nalazi u prošlosti. Bog koji je do sada bio milostiv svome narodu bit će i odsada.
Božje milosrđe ne sastoji se samo u praštanju nego i u izbavljenju naroda i pojedinaca od svakovrsnih nevolja. Bog je osobito osjetljiv na patnju malenih, nezaštićenih i potlačenih: ” … potlačenima vraća pravicu, a gladnima kruh daje. Gospodin oslobađa sužnje, Gospodin slijepcima oči otvara. Gospodin uspravlja prignute, Gospodin ljubi pravedne. Gospodin štiti tuđince, sirote i udovice podupire, a grešnicima mrsi putove” (Ps 146,6-9). Ovakvo shvaćanje Boga Izrael je stekao na temelju vlastitog povijesnog hoda s Gospodinom:
Izrael je sam bio malen, slab i potlačen u Egiptu a Bog mu se smilovao, izveo ga iz ropstva, vodio kroz pustinju i uveo u obećanu zemlju.
Traženje Božjeg milosrđa
Svjestan da pred nevoljom siromaha i malenih Bog ne može ostati ravnodušan, jer on je Bog dobrostiv i pravedan, pun sućuti (usp. Ps 116,5), psalmist se u svakoj svoj nevolji s pouzdanjem obraća milosrdnom Bogu: “Smiluj mi se, Gospodine, jer sam iznemog’o, Gospodine, ozdravi me jer dršću kosti moje. Duboko mi je duša potresena, a ti, o Gospodine – dokle ćeš?” (Ps 6,3-4); “Smiluj mi se, Gospodine: pogledaj nevolju u koju me vrgoše neprijatelji moji, od vrata smrti izbavi me” (Ps 9,14). Osobito su poticajni tzv. pokornički psalmi u kojima psalmist moli Gospodina da mu oprosti grijehe: “Smiluj mi se Bože po milosrđu svojem, po velikome svojem smilovanju izbriši moje bezakonje” (Ps 51,1); “Gospodine, radi svojeg imena grijeh moj mi oprosti, jer je velik” (Ps 25,11); ,,Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati? Al’ u tebe je praštanje, da bismo ti služili. … Jer je u Gospodina milosrđe i obilno je u njega otkupljenje; on će otkupiti Izraela od svih grijeha njegovih” (Ps 130,3-4.7-8). Temelj pouzdanja u Božje oproštenje jest vjera da Bog unatoč grijesima svoga naroda uvijek ostaje vjeran svome Savezu: ,,Ako li mu sinovi Zakon moj ostave i ne budu hodili po naredbama mojim, ako li prestupe odredbe moje i ne budu čuvali zapovijedi mojih; šibom ću kazniti nedjelo njihovo, udarcima ljutim krivicu njihovu, ali mu naklonosti svoje oduzeti neću niti ću prekršiti vjernosti svoje” (Ps 89,31-34).
Slavljenje Božjeg milosrđa
Svjestan da živi od Božjeg milosrđa psalmist ne prestaje slaviti Boga zbog njegove dobrote i savezničke vjernosti: “Kako je istok daleko od zapada, tako udaljuje od nas bezakonja naša. Kako se otac smiluje dječici, tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje” (Ps 103,12-13); “Hvalite Gospodina svi puci, slavite ga svi narodi. Silna je prema nama ljubav njegova i vjernost Gospodnja ostaje dovijeka” (Ps 117,1- 2). Ljubav Gospodnja o kojoj psalmist pjeva u Ps 117 je zapravo njegovo milosrđe, heb. hesed što označava Božju savezničku vjernost. Isti hebrejski izraz nalazimo i u refrenu “Vječna je ljubav (hesed) njegova” koji se u Ps 136 ponavlja čak 26 puta. Zanimljivo je uočiti da između djela koja pripisuje Božjem milosrđu uz oslobođenje iz Egipta, brižljivo vodstvo u pustinji i ulazak u obećanu zemlju psalmist navodi i stvaranje: “Mudro on sazda nebesa: vječna je ljubav njegova! On utvrdi zemlju nad vodama … On načini svjetlila velika … Sun- ce da vlada danom … Mjesec i zvijezde da vladaju noću: vječna je ljubav njegova” (Ps 136,5-9). Milosrđe se sastoji u uklanjanju zla. Stvarajući Bog uklanja zlo ništavila i uvodi svijet u postojanje.
Poticanje na milosrđe
Psalmist je svjestan da ne može samo tražiti od Boga milosrđe nego da treba biti spreman i dati ga. Dar Božje savezničke vjernosti traži od čovjeka uzdarje, milosrđe koje je uvjet za Božji blagoslov: “Dobro je čovjeku koji je milostiv i daje u zajam, koji poslove svoje obavlja pravedno. Dovijeka neće on posrnuti: u vječnome će spomenu biti pravednik. … On prosipa, daje sirotinji: pravednost njegova ostaje dovijeka” (Ps 112,5-6.9); “Mlad bijah i ostarjeh, al’ ne vidjeh pravednika napuštena ili da mu djeca kruha prose. Uvijek je milosrdan i u zajam daje, na njegovu je potomstvu blagoslov. Zla se kloni i čini dobro, i ostat ćeš dovijeka” (Ps 37,25-27).
