Tijekom jedne poslijepodnevne kave u bogosloviji mom putnom kolegi i bogoslovu Josipu Pendeu pala je na pamet ideja da bi bilo lijepo posjetiti našeg misionara – njegovog ujaka – velečasnog Borisa Daba u Zambiji.
U biskupijama i obiteljima dobili smo odobrenje i podršku te smo puni entuzijazma krenuli u organizaciju putovanja. Dogovorili smo da ćemo krenuti 31.7., a vratiti se 21.8. Put do Zambije odvijao se preko Zagreba, Frankfurta i Johannesburga do Livingstonea i trajao je 20-ak sati. Na aerodromu u Livingstoneu radosno i srdačno nas je dočekao vlč. Boris i odmah nas uputio što ćemo koji dan raditi, posjetiti i vidjeti. Plan nam se svidio. Bili smo uzbuđeni ali i pomalo zabrinuti kako će sve to proći, hoće li nam se nešto dogoditi.
U Livingstoneu, poznatom po Viktorijinim slapovima, boravili smo kod franjevaca kapucina koji su nas prijateljski prihvatili.
Sljedeći smo dan napunili automobil ljudima, hranom i ostalim potrepštinama za misiju te se uputili u misiju Ndjoko gdje smo proveli većinu vremena. Putem, odmah malo izvan grada, susreli smo slonove koji su polako prelazili cestu mašući surlama kao da nas pozdravljaju. Nakon putovanja od pet, šest sati što asfaltiranom, što pješčanom cestom, stigli smo u misiju Ndjoko i smjestili se u našoj gostinjskoj kući. Kuća vlč. Borisa udaljena je svega 15-ak metara od rijeke Zambezi, a uz kuću ima vrt gdje uzgaja razno voće i povrće, o kojemu brine Vincent – jedan od bliskih suradnika misije.
Dani u misiji Ndjoko bili su prilično ispunjeni. Jedan smo dan posjetili poglavicu obližnjeg sela. Očekivali smo čovjeka odjevenog u tradicionalno afričko ruho, a dočekao nas je nasmijani starac s ozbiljnom ženom i malim unučićem. Kada smo se fotografirali, učinili smo to posebno sa ženom, a posebno s poglavicom, i po tome smo zaključili tko vlada selom.
Imali smo priliku prisustvovati „Bible sharing“ (nešto kao Lectio Divina) gdje su ministranti zajedno s vlč. Borisom razgovarali o nedjeljnom evanđelju. Moram priznati da smo Josip i ja bili ugodno iznenađeni njihovim znanjem i interesom. U svakom selu doček je bio nevjerojatan. S takvim se gostoprimstvom još nikada nigdje nismo susreli. U posebno lijepom sjećanju ostao nam je posjet prvom selu – Mandila gdje su nas, unatoč našem kašnjenju od par sati, dočekali veselom pjesmom. Naravno, uz pjesmu su i plesali, a nakon toga su nam svi, od djece do staraca, dolazili u susret i ovako nas pozdravljali: dvostruki pljesak, rukovanje i opet dvostruki pljesak.
Kad obilazi sela koja su udaljena od misije, vlč. Boris održi sastanak s pastoralnim vijećem i susret s katekumenima. U misiji postoji formacija animatora – katehista koji nakon tečaja idu po selima i podučavaju katekumene temeljima vjere, a krštenje primaju nakon godinu i pol, dvije, kada su za to spremni. Imali smo čast u dva sela prisustvovati krštenju 40-ak djece i odraslih, a u jednom je selu podijeljen i sakrament ženidbe dvama parovima u već poodmakloj dobi. Naime, ne odlučuju se svi (nažalost, većina ih ni ne može) za kršćansku ženidbu jer imaju više žena. Tradicija je po ovom pitanju dosta jaka, ali zato ih vlč. Boris polako, ali sigurno uči katoličkim načelima. Važna je činjenica da je katolička vjera u tom dijelu Zambije prisutna tek nekih 70- ak godina te slobodno možemo reći da ona tamo živi apostolsko vrijeme.
Jedan od najzanimljivijih događaja bila je, dakako, sveta misa. Svečanije mise započinju procesijom ispred crkve, koja se formira na sljedeći način: križ i dva ministranta, flower girls (djevojke s cvijećem), zbor i bubnjevi, ostali ministranti i vlč. Boris. Cijela misa je pjevana, ali i plesana. Za pjevanje se brine zbor, a za ples su zadužene djevojke s cvijećem i ministranti. Svidjelo nam se to veselje i iskrenost kojom slave misu. Žao nam je što ne znamo njihov – silozi jezik, kojeg vlč. Boris tečno priča, jer nismo razumijeli propovijed koju su oni sa zanimanjem pratili. Na kraju smo se ukratko predstavili na engleskom jeziku i posebno napomenuli da mole za nas jer možda upravo netko od nas zamijeni vlč. Borisa.
U Livingstoneu smo prisustvovali đakonskom i svećeničkom ređenju. Na istoj misi zaređena su dva đakona i dva svećenika. Budući da je cijela misa bila pjevana i obogaćena mnogim procesijama i govorima, trajala je četiri i pol sata. Nakon mise uslijedio je svečani ručak: bijela palenta (na silozi: vuhobe), sušena srnetina i zelje, a da stvar bude bolja, jeli smo rukama – zbilja pravi misijski ručak. Inače smo si obroke sami kuhali (i preživjeli!). Osnovna i najčešća namirnica nam je bila palenta.
Nekoliko smo puta imali bliske susrete s afričkim životinjama. Bilo je tu bježanja od slonova, strah od ogromnog pauka u kući (koji je inače „kućni ljubimac“ jer ubija štetne insekte), a najviše su nas naljutile životinje koje nam čitavu jednu noć nisu dale spavati. Naime, iznad glave (između stropa i krova) stalno nam je nešto „rondalo“. Bio sam siguran da su to miševi i da je pitanje trenutka kad će mi cijela ekipa pasti na krevet. Cijelu noć nismo oka sklopili. Kada smo ujutro sve ispričali vlč. Borisu, on se nasmijao i rekao da su to najvjerojatnije šišmiši. I bio je u pravu, kasnije su ih ulovili nekom lokalnom zamkom.
Iako u Zambiji nismo bili dugo, svega 20-ak dana, na kraju nam nije bilo lako oprostiti se sa ljudima u misiji, pogotovo s najbližim suradnicima misije, a to su Namakando – desna ruka vlč. Borisa, Silumezi – vrlo razgovorljiv katehist, Simushi i Valuvita – vozači traktora koji svakog utorka punim traktorom ljudi i namirnica idu u najbliži grad radi prodaje te tako održavaju seosku ekonomiju.
Uvijek ću se rado prisjećati svih razgovora s vlč. Borisom koji su obuhvaćali teme od afričke svakodnevice do njegovog svećeničkog poziva. Ponajviše smo razgovarali o njegovom dugogodišnjem, točnije 30-godišnjem misijskom – afričkom iskustvu.
Zanimljiva je činjenica da je vlč. Boris uz prvotnu svećeničku službu u misiji još i građevinar, bolničar, vozač pa čak i sudac jer koji god problem nastane u selu, odmah se ide njemu i, Bogu hvala, uglavnom dobro završi. U potpunosti živi nedavno izrečenu rečenicu pape Franje: „Pastir mora mirisati po ovcama!“
Josip i ja u Afriku smo krenuli s pretpostavkom da ondje kršćanstvo „cvate“, tj. odmah biva prihvaćeno, gdje god da se dođe. Mislili smo da će Europa polako postati misijski kontinent. Međutim, dočekala nas je sasvim drugačija slika. Katoličanstvo je prisutno svega nekoliko desetljeća te je itekako potreban svećenik kako bi to vodio u pravom smjeru. Kao što sam prije spomenuo, obitelji su nažalost u velikim problemima jer je još uvijek prisutna poligamija. Često puta majke ostanu same s mnogo djece, bez oca. Veliki problem je i nepismenost jer si rijetki mogu priuštiti i osnovnoškolsko školovanje. Bogu hvala, tu su dobročinitelji, koji su uvijek spremni odvojiti makar mali dio za misije. Međutim, ne smijemo misije previše materijalizirati, dapače, novac je uvijek dobro došao, ali to nije primarna i najbitnija stvar, koliko je to naša iskrena molitva i žrtva.
Zahvalni smo dragome Bogu što je bio i uvijek jest uz nas, vlč. Borisu što nas je srdačno i širokogrudno prihvatio, našim roditeljima koji su nam omogućili putovanje te na poseban način svima koji u molitvi prate ili će od sad pratiti nas i misije. „Tko se jednom afričke vode napije, za njom uvijek žeđa!“ Neka ova voda bude naša mala molitva za kojom ćemo uvijek žeđati, u nadi da ćemo u misijama nekoga napojiti.
Anton Budinić
