Mnoštvo vjernika na Uskrsno jutro ispunilo katedralu

U potpuno ispunjenoj katedrali, u nedjelju 17. travnja ujutro, o. biskup mons. Ivica Petanjak predvodio je koncelebrirano misno slavlje svetkovine Uskrsa.

Svim okupljenima čestitao je Uskrs i izrazio je radost što se, nakon dužeg vremena, okupljamo u ovako velikom broju. U prigodnoj homiliji poručio je:

Uskrs budi u nama živu želju da razumijemo i protumačimo Isusovo uskrsnuće, jer je to temelj naše vjere i našeg postojanja, jer kao da bi nam to pomoglo da lakše vjerujemo.

Je li moguće protumačiti ljubav i sve ono što iz nje proizlazi? Tko to kad se u nekoga zagleda ili zaljubi, oženi i uda, ide tumačiti zašto je to učinio i zašto je u ime tog izbora i te ljubavi spreman na svaki pa i najteži križ i muku? Je li moguće protumačiti ovaj ili onaj poziv, zvanje, izbor? Dogodilo se. Negdje se nešto posložilo i zaživjelo.

Kad je riječ o uskrsnuću onda bi najjednostavnije bilo reći da je mrtav čovjek opet živ, ali na drugi način. Živi, ali se nije povratio u svoje prijašnje stanje, jer to zapravo i ne bi imalo previše smisla.

Navještaj Isusova uskrsnuća počinje trčanjem. Marija trči s Isusova groba k apostolima. Petar i Ivan trče zajedno prema Isusovu grobu. Zašto svi trče u ranu zoru uskrsnog jutra?

Sve što je vezano uz Isusa zaslužuje trku, zaslužuje našu žurbu, naš brzi odgovor. Uskrs nas poziva da ustanemo, da trčimo, da probudimo svoju uspavanu vjeru.

Uskrs se više tiče živih nego mrtvih. Tako nam svjedoče sva evanđelja. Nakon Isusova uskrsnuća svi oni koji su poznavali Isusa postali su drugu ljudi. Počeli su se drugačije ponašati. Njihov život je dobio na kvaliteti. Shvatili su da nam je Bog darovao takvu kvalitetu života koja može pobijediti smrt i da život vječni nije nagrada za one koji su ovdje sveto živjeli, nego je način života koji se sada ovdje treba i može živjeti.

Upravo to znači tvrdnja svetog Pavla apostola: »Nisam više ja onaj koji živi, nego Krist živi u meni.« Kristovo uskrsnuće je njemu dalo smisao da prestane biti progonitelj i ubojica nevinih i da počne živjeti drugačijim životom, a to je moguće, jer je dopustio Kristu da uđe u njegov život. Pavao već sada živi kao uskrsnuli.

Ako sada ne živim kao uskrsnuli, od uskrsnuća nakon moje smrti nema ništa.

Uskrsnuće je pitanje nas koji sada hodamo zemljom. Mi moramo uskrsnuti, mi se moramo probuditi, mi moramo trčati, jer će nas život pregaziti. Mi smo danas ovdje jer je sve započelo jednom trkom s Isusova groba, od groba do dvorane Posljednje večere.

Marija Magdalena trči od Isusova groba do apostola koji su se zaključali u dvorani Posljednje večere, nakon sveg što se Isusu dogodilo na Veliki petak. Mora im reći što je vidjela, ni na kraj pameti ne sluteći da će ova njezina trka i vijest promijeniti tijek povijesti. Ništa više u svijetu neće biti isto nakon ovoga.

Možemo si pretpostaviti kako je nakon toga izgledalo trčanje Petra i Ivana, nakon njihovog posljednjeg susreta s Isusom i njihovog držanja za vrijeme križnog puta.

Sad će se uistinu obistiniti one Petrove riječi kad je pred običnom sluškinjom rekao da ne pozna Isusa, ne zna on tko bi bio taj Isus kojemu sad sude. Sad će nakon Isusova uskrsnuća shvatiti da je imao pravo. Makar je živio s Isusom tri godine nije ga upoznao do kraja, nije znao tko je Isus. Sad će tek početi otkrivati pravo lice Isusovo.

Ivan sebe opisuje kao onoga koji bi jedini od apostola ostao uz križ Isusov i koji sada kao mlađi brže stiže do groba, zaviri u njega, ali čeka da Petar stigne i prvi uđe u grob.

Možemo li u tome vidjeti ono što bi trebala biti Crkva Kristova? U toj Crkvi smo svi pozvani da putujemo, da hodimo, da trčimo, ali ne možemo svi jednako, jer nismo u istoj kondiciji, ali oni brži mogu pričekati one sporije. Oni svetiji trebaju imati strpljenja s onima kojima dulje treba.

Vjera u uskrsnuće Isusovo je iskustvo koje se zajednički stječe, nikad sami. Netko će uvijek biti prvi, ali treba imati strpljenja i sačekati i onog posljednjeg.

Neki u ovoj dvojici apostola vide dva načina postojanja. Ivan bi bio srce, ljubav, Ljubljeni učenik, a Petar bi bio autoritet, njemu Isus povjerava svoju Crkvu. Srce i intuicija, ljubav, mogu doći prije do nekih spoznaja nego institucija, ali znaju čekati i respektirati konačnu riječ.

Kad bi sad još dalje išli analizirati ovu dvojicu onda Ivan piše da je Petar ušao i vidio prazan grob, ali ne kaže za njega da je povjerovao. Dok za sebe kaže da je ušao i vidio povoje u grobu, ali tijela Isusova nema i povjerovao je da je Isus uskrsnuo.

To su u prošlosti znali opravdati jednom tvrdnjom: »Mudri hodaju, pravedni trče, samo zaljubljeni lete.«

Je li Ivan povjerovao zato što je bio sposoban pročitati znakove praznoga groba, zato što se onaj koji ljubi ne obazire na kalkulacije i procjene?

Uskrsnuće nije isto što i križ. Križ može vidjeti svatko, i onaj tko ne vjeruje. Uskrsnuće je pitanje vjere. Vjerovati ne znači sve razumjeti, ali vjerovati znači da sve ima neki svoj smisao, pa i ono što ja sada ne mogu dokučiti i shvatiti.

Kad Isus pere noge učenicima na Veliki četvrtak, Petar mu kaže: »Nećeš mi prati noge nikada«, a Isus mu odgovara: »Ako ti ne operem nećeš imati udjela sa mnom« i dodaje: »Ti sada to ne razumiješ, ali ćeš shvatiti kasnije. Nadoći ćeš ti samo ti treba vremena.«

To je vjera: povjerenje u ono što Isus govori i onda kad to ne razumiješ, jer te sad ovog čas nadilazi iz bilo kojeg razloga objektivnog ili subjektivnog.

Isus nam nije objasnio križ, nije nam objasnio bol, patnju, muku,… ali je uskrsnuo. Uskrsnuće je tumačenje križa i muke. Uskrsnuće je odgovor na križ. Ljubav ne može umrijeti, ljubav ne može istrunuti, i zato su u Isusovo uskrsnuće najprije povjerovali oni koji su osjetili da ih Krist ljubi (Marija Magdalena, žene, Ivan). Oni su razumjeli da ljubav ne može umrijeti. Najveći neprijatelj smrti je ljubav.

Sad je pred nama pedeset dana vazmenog vremena da to shvatimo i prihvatimo. Četrdeset dana korizme, a pedeset dana vazmenog vremena.

Lakše je biti uz križ, lakše je biti uz nekog tko trpi, jer svi mi imamo neko iskustvo muke i boli i smrti bližnjega. Radost je pitanje volje, izbora. Uvijek je lakše reći da si žrtva ovoga ili onoga, uvijek je lakše sebe sažalijevati i nad sobom kukati, nego li biti sretan i zadovoljan. Zato korizma traje kraće, a vazmeno vrijeme dulje, jer nije uvijek lako ni biti sretan.

I. Žužić