Na svetoj misi Pepelnice u Krčkoj katedrali biskup Petanjak pozvao na obraćenje i poniznost

Krčki biskup mons. Ivica Petanjak predvodio je u katedrali u Krku na Pepelnicu, 17. veljače, misno slavlje s obredom pepeljenja. Koncelebrirali su generalni vikar mons. Franjo Velčić, župnik Krka vlč. Anton Valković i vlč. Zlatko Sudac.

U prigodnoj homiliji biskup Petanjak je poručio:

O korizmi koja danas počinje govorimo kao o vremenu obraćenja i pomirenja, koji su neophodni ako želimo ne samo ovogodišnji Uskrs nego i onaj posljednji, kad se bude dogodio naš prijelaz s ovog svijeta, doživjeti kao naš Uskrs, kao naš prijelaz iz vremenitosti u vječnost.
Zato obraćenje na koje nas i na izvanjski način podsjeća pepeo na našoj glavi nije kao usisati sobu ili oprati kupaonicu ili metnuti u vazu malo cvijeća da uljepšamo životni prostor, nego je ulaženje u tišinu, unutar nas samih; ulaženje u prostor koji nam je najbliži i najintimniji, a u kojega tako nerado zalazimo.

Čudimo se onima koji su toliko bolesni u sebi ili toliko oholi da neprestano svoj nos drže zarinut u život drugoga, a nikako da se zagledaju u sami sebe.
Očito je da unutar nas samih postoji određeni prostor od kojeg bježimo „kao vrag od tamjana“, jer kad bismo se zagledali u njega i spustili se da pokušamo počistiti u nama samima, dogodila bi se korjenita preobrazba, koja bi se tada nazvala pravim imenom: obraćenje.
Mi to ne činimo ili iz straha, ili iz nebrige za nas same, ili zbog bezvoljnosti ili jednostavno zato što nismo dovoljno ponizni. Sve su to razlozi da radije prčkamo po tuđim nego da se bavimo svojim životom.

Molitva, post i milostinja, od starih su vremena smatrani stupovima vjerskog života.
I kao što vidimo iz evanđelja, Isus ništa ne dokida, nego naprotiv kaže: A ti kad postiš, kad moliš, kad daješ milostinju čini to ne da te ljudi vide, ne trubi pred sobom, nemoj se smrknuti. Nego čini tako da ljudi ne vide, ne hvale te…

Isus uvodi četvrti stup, koji svima ovima daje smisao, a to je poniznost. Sve što radimo, činimo ponizno, jer na taj način sami najviše profitiramo i najsličniji samom Bogu postajemo, koji sa svim onim što nama daje, ništa od toga ne vješa na velika zvona, ne reklamira samog sebe, ne traži za sebe nikakva priznanja nego jednostavno čini iz čiste želje da nama bude dobro. Nas uzdiže i nas podiže, a njega kao da u svemu tome nigdje nema.
Zato Isus ništa od onoga što je bilo prije njega ne ukida, ali svemu tome daje novi smisao: ako molimo za druge, ako činimo pokoru za druge, ako pomažemo drugima, neka to ne bude bučno, jer će na taj način onaj bližnji kojeg smo pomogli zadržati svoje dostojanstvo, neće biti poput nekog siromaha ili nesposobnjakovića, jer naša pomoć nije išla preko silnih reklama. Mi sami bit ćemo sretni jer smo drugoga usrećili, a uz to neće izostati ni nagrada od Božje strane koji će svaki naš dar stostruko vrednovati.

Ako ovo Matejevo evanđelje čitamo svake godine na početku korizme, onda ono ima svoju posebnu težinu. U njemu je dan smisao cijele naše korizme, a to je postati što sličniji Ocu nebeskom.
Zato Isus inzistira da sve što činimo bude poznato samo Ocu na nebu koji sve vidi i sve zapaža i koji će uzvratiti stostruko (usp. Mt6, 1-6. 16-18).
Smisao korizme je veoma jasan: ući u što intimniju povezanost i odnos s Ocem, jer Otac vidi i vrednuje i ono što nitko ne zapaža, poput ona dva novčića sirote udovice.

Zašto je Isusu stalo da budemo što sličniji Ocu?
Zato što nas okružuje velika napast svijeta da budemo što sličniji onima koji u Boga ne vjeruju. Toliko smo okruženi svim mogućim ponudama da i nas privlači želja da svaki svoj mali znak koji smo učinili odmah zabilježe kamere, donesu sve vijesti, a ostaje pod upitnikom hoće li od toga čime smo se mi jako šepirili, do onog koji je potrebit uistinu što i stići.
To više ćemo biti zapaženi kod Boga što manje budemo zapaženi od svijeta. Ne smijemo se bojati i sramiti biti drugačiji od svijeta. To je smisao cjelokupnog Isusovog poslanja: raditi za svijet, spasiti svijet, ali ne logikom svijeta nego logikom Božjom i to jednostavno zato što logika svijeta nikada nije čovjeku donijela spasenje nego propast.
Najveća napast za sličnošću sa svijetom povezana je s novcem. Njega nikada dosta i kad god ga daješ treba od njega napraviti spektakl. A Isus kaže: Ne spektakl, ne pozornica, ne aplauz, nego otvori put bratstva i zajedništva koje će trajati dugo i bit će blagoslovom za obje strane.
S milostinjom je usko povezan i post, ali sada na suprotan način. U milostinji dajemo od sebe, u postu oduzimamo od sebe, ali i opet na način da budemo što svjesniji da ne živimo samo od onoga što imamo i posjedujemo, nego najviše od onoga što jesmo, a jesmo djeca jednog nebeskog Oca koji se brine za svakoga od nas.
Kad je riječ o molitvi ona od svega može otići najdalje i najbrže i dosegnuti u trenu i onog posljednjeg i najpotrebnijeg na svijetu, a da se ne maknemo sa svoga mjesta i to zahvaljujući intimnoj vezi s Ocem nebeskim koji vidi i proviđa za svakoga.
Molimo stoga Boga Oca da nama samima najprije udijeli ponizno srce kako bi nam ova korizma bila plodonosna i blagoslovljena. Amen.

Print Friendly, PDF & Email