Angelo Roncalli – Papa Ivan XXIII.
Tog 4. studenog 1958., morao se novi papa prvi put uspeti na nosiljku, Sedia gestatoria, koju nije volio, iako je nesumnjivo to bio praktičan izum, jer, kad su ga na njoj nosily po trgu ili kroz crkvu sv. Petra, svi su ga ljudi mogli vidjeti, pa i oni najmanji, zaklonjeni iza nečijih širokih ramena. Ivan se na tom teturavom prijestolju osjećao prilično nesretnim.
„Ovdje gore puše“, uzdahnuo je visoko iznad glava mnoštva. A sasvim privatno priznao je još jedan razlog svoje nesklonosti prema pompoznoj nosiljci: kako ga je priroda učinila predebelim uvijek se boji da bi ga lako mogli pustiti pasti.
Ivan, ljubitelj lijepih starih ceremonija, još se nije usudio naprosto ukinuti zlatnu Sediju. Učinio je, međutim, nešto što je za njega tipično: dao joj je novi, mnogo jednostavniji smisao. Na dan krunidbe prisjetio se kako ga je otac jednom nosio na ramenima da bi mogao vidjeti procesiju u selu Ponte San Pietro. „I opet me evo nose na ramenima moji sinovi. Prije više od sedamdeset godina tako me je nosio moj otac u selu Ponte San Pietro (…) Tajna svih stvari jest u tome da dademo Bogu da nas nosi, te ga tako nosimo braći.“
* * *
Svoje je namještenike pitao koliko zarađuju i kolika im je obitelj, te utvrdio da Vatikan daje strahovito male plaće. Plaće su se povećale i to tako da su najveći dodatak dobili oni koji su najmanje zarađivali i oni s najviše djece. Otada se za svako dijete dobivalo 12.500 lira mjesečno – kao i pomoć za školovanje nadarene djece. Zacijelo su neki prelate s doktorskim titulama reagirali mrgodno jer je, primjerice, kakav vratar u Vatikanu s gomilom djece odjednom zarađivao više no oni, ali za tu vrstu kritike bio je papa Ivan, kao što je poznato, gluh.
* * *
Kad je Angelo postao papa, i njegov sluga Gusso svaki put bi htio kleknuti pred njim, kao što bijaše običaj. On ga je odmah povukao na stranu i kazao: Slušaj, nas ćemo se dvojica dogovoriti. Kad ujutro dođeš k meni, onda ćeš mi poljubiti prsten, a ako hoćeš klečati, pođi u kapelu i kleči pred svetohraništem; a uvečer prije no što odeš opet mi možeš poljubiti prsten – ali više neću da te vidim na koljenima preda mnom.“
Ulomci preuzeti iz knjige C. Feldmann:
„Ivan XXIII. Njegova ljubav – njegov život“, KS, Zgb. 2002.
Karol Wojtyla – Papa Ivan Pavao II.
Radni dan pape Ivana Pavla II. uvijek počinje u 5 sati. Prije molitve u privatnoj kapelici u 6 sati, uglavnom čita tekstove što ih je napisao večer prije. Čak i za vrijeme duge nijeme molitve u privatnoj kapelici razmišlja o tekstovima. Još kao nadbiskup u Krakovu dao si je postaviti u privatnu kapelicu mali stolić kako bi za vrijeme molitve stavio na papir misli za nova teološka djela koje bi mu pale na pamet. U Krakovu je natjerao svoje suradnike da preurede službeni automobil, staru Ladu, da bi u njoj mogao raditi. Tada u automobilima na stražnjim sjedalima nije bilo svjetla. Dao je da se ugradi lampica kako bi za vrijeme vožnje mogao pisati i čitati tekstove. Krakovski nadbiskup Karol Wojtyla odradio bi dvadesetosatni radni dan ukoliko je to bilo potrebno. Kao papa u Rimu, radio je još više. Nikad nije dopuštao da ga netko zamjenjuje, sudjelovao je na svim važnim savjetovanjima u Vatikanu i neprestano je pronalazio nove obveze, što će odsada njegovi nasljednici morati preuzeti. Ustanovio je Svjetski dan obitelji, Svjetski dan mladeži i kontinentalne sinode čije završno izvješće papa mora komentirati. Posjetio je 305 od 330 rimskih župa, i samo je jedan jedini put otkazao opću audijenciju. Više od šest milijuna ljudi doživjelo ga je za vrijeme tih audijencija srijedom, na kojima je tjedan za tjednom tumačio Bibliju. Na 100 putovanja u inozemstvo (stanje u lipnju 2003.) prešao je 1.157.721 kilometar, što odgovara trostrukoj udaljenosti od Zemlje do Mjeseca. 28 puta je obišao Zemljinu kuglu, posjetio 132 zemlje i 611 gradova. Držao je deset govora dnevno, a sve ih je sam pisao rukom. To je ukupno 2491 propovijedi, govora i nagovora. Rekord drži njegovo treće inozemno putovanje u Irsku i SAD od 29. rujna do 8. listopada 1979. Tijekom tog putovanja držao je 76 govora. Više od 6,7 posto ukupnog vremena svoga pontifikata proveo je izvan Italije. U Italiji je obavio 142 putovanja, za koja je napisao 898 govora. Odbija jesti sam i u miru. Za ručak i večeru stalno se pozivaju suradnici i gosti da bi papi ispričali svoje probleme. Dnevno si priušti samo pola sata odmora. Između 14,30 i 15 sati povlači se, najčešće da bi mogao čitati, uglavnom filozofska djela koja su ga uvijek zanimala ili pjesme koje ga oduševljavaju. Vozači u kasnoj smjeni iz večeri u večer promatrali su s nevjericom sa stajališta za taksije na Trgu sv. Petra svjetla u papinim radnim sobama na četvrtom katu Apostolske palače, koja bi se često gasila istom nakon ponoći. Na svaki zahtjev svojih liječnika da se čuva, jer riskira da će se potrošiti strahovitom količinom posla, odgovarao je: „Imat ću čitavu vječnost za odmor.“
Preuzeto iz knjige A. Englisch: Ivan Pavao II. Tajna Karola Wojtyle, KS, Zgb., 2009.
