Piše: dr. Franjo Velčić
– Sluga Božji Antun Mahnić učitelj vjere u „Godini vjere“ (10)
U tijeku Prvoga svjetskog rata biskup Mahnić nije prestao poučavati svoje vjernike i tumačiti im znakove vremena. U strašnom svjetskom ratnom sukobu nazirao je svojevrsnu kaznu Božju zbog brojnih grijeha počinjenih na osobnoj i društvenoj razini, među kojima i odbacivanje Boga iz svoje sredine. O raznim grijesima odlučio je 1916. godine u predkorizmenoj poslanici progovoriti svojim vjernicima i o grijehu javne sablazni, o kojoj ovako izlaže:
„A ja, predragi u Kristu, naumio sam učiniti s Vama ispit savjesti za neku posebnu vrst grijeha. Na ove se grijehe čovjek najmanje osvrće, jer voli za njih činiti odgovornima druge, dok sam sebe smatra nedužnim. To su grijesi, s kojima je navadno skopčana javna sablazan, a o toj sablazni opet znate, što veli Isus Krist: „Jao svijetu od sablazni“(Mt 18,7). To su većinom javni grijesi, to jest, počinjeni su pred svijetom, uz znanje, dopuštenje ili čak povlađivanje drugih napose onih, koji su više ili manje dužni ovakve grijehe prepriječiti, grješnika ukoriti i kazniti, na opomenu drugima, da se ne povedu za njegovim primjerom. Krivnja dakle i odgovornost za javne grijehe i sablazni prelazi od pojedinca, koji počini grješno djelo, na ljudsku zajednicu, u prvom redu na predstavnike ljudske zajednice, to jest na poglavare, koji su postavljeni, da se brinu za dobro drugih, te od njih otklanjaju sve, što njihov spas izlaže pogibelji.
Prema tome i Bog, pravedni osvetnik svakome, tko prekrši njegov zakon, javne grijehe i sablazni kažnjava javnim ili općim kaznama tj. on kažnjava ne samo počinitelje sablažnjivih djela, nego i društvo ili zajednicu kao sukrivu i suodgovornu, bila to zajednica užeg opsega kao obitelj, ili šireg opsega kao općina, narod, država. Sv. Pismo veli, da grijeh čini bijednima i narode (Usp. Izr 14,34), a to je upravo grijeh, o kome Vam govorim: javni grijeh skopčan sa javnom sablazni.
Psovka ili kletva
Jedan takav grijeh jest psovka ili kletva. Nema zacijelo grijeha Bogu mrskog od psovke jer psovkom se na najnepristojniji način izravno vrijeđa veličanstvo Božje. Zato nijedan grijeh tako ne izazivlje srdžbu Božju i jače ne oboružava desnicu pravednog Suca kako psovka. Psovka vapi u nebo i nateže na svijet prokletstvo i najljuće bičeve, kojima Bog udara općine i čitave narode. Jer, veli sv. Pismo, bit će prokleti svi, koji preziru Tebe, Gospodine, i osuđeni, koji te psuju. (Usp. Tob 13,16).
Uza sve to, kad bi se psovalo u samoći, ili kod zatvorenih vrata, gdje nitko ne čuje, kolikogod bio to težak grijeh, ipak još, barem ne bi tu bilo sablazni. Ali gdje se obično bljuvaju najružnije psovke i kletve? Po javnim ulicama i trgovima, dakle u prisutnosti drugih ljudi, često i nevine djece! A što na to mi? Nepojmljiv je nehaj, kojim podnose huljenje Božjega imena, prečiste Djevice Majke Božje i Svetaca inače poštovani i vjerni katolici. Kao da im nije a ma ništa stalo do toga, što se javno proklinje i u blato baca ono, što im je najsvetije. Kada se čuje, da bi tko psovača ukorio, ili ga prijavio sudu, jer se i po državnom zakonu psovanje Božjega imena strogo kažnjava?
Idimo dalje! Posebnu vrst psovki sačinjavaju, takozvane krivovjerske psovke, a to su psovke kojima se bezbožno dira u jednu ili drugu vjersku istinu. Krivovjerske se psovke zaodijevaju ruhom lažne znanosti ili umjetnosti, izušćuju se na učiteljskim stolicama javnih učilišta, na pozornicama javnih kazališta, u novinama i časopisima, koji se javno prodavaju i čitaju. Ima sijaset načina, na koje se tu veličanstvo Božje i najsvetija otajstva svete vjere izvrgavaju ruglu – uz mirno podnašanje, da uz povlađivanje i podupiranje katolika!
Vidimo i to, kako se po gradovima, na javnim trgovima i šetalištima ruše starodrevni spomenici katoličkih Svetaca i Majke Božje, da se na njihovo mjesto stave spomenici huljiteljima Boga i Krista, buntovnicima i progoniteljima Crkve. Hus, Mazzini, Cavour, Garibaldi, napokon bezbožnik Giordano Bruno u našem su vijeku dobili svoje monumente, pred kojima se priređuju svečanosti, da se naviješta buna i rat Bogu, Crkvi i državi. A katolici sve to skrštenih ruku gledaju, ne samo – oni se često i pridružuju bogohulnoj rulji, a niti prstom ne maknu, da bi protiv ovakvom u nebo vapijućem grđenju najdragocjenijih svetinja prosvjedovali ili mu kraj učinili! Kako hoćete, da sveti i pravedni Bog na ovakve narode ne iskali svoj gnjev? Zar ćete se čuditi, ako Bog pri tom udari ne samo početnike ovih ružnih djela, nego i one, koji sve to mirno podnose? Ne, predragi u Kristu, među grijesima, koje Bog kažnjava, jesu ne samo grijesi počinjenja, nego i grijesi propuštanja ili zanemarivanja, nehajanja. A grijesi propusta i nehaja jesu danas među katolicima mnogo teži i neoprostiviji od grijeha počinjenja.“
Zanimljivo je zapaziti kako je Mahnić informiran o zbivanjima u Italiji onoga vremena, i njegov odlučan i strogi pristup u prosudama društvenih (protucrkvenih i protuvjerskih) kretanja početkom XX. stoljeća.
