Osvrt na duhovnu obnovu u “Betaniji”

U Kvarnerskom vezu pročitala sam da će se u Betaniji održati duhovna obnova za žene. Ovo je prvi puta da uopće, ma niti jedne sekunde nisam razmišljala da li da idem ili ne. Kao da mi je netko odmah rekao; ovaj put ideš i gotovo. A i okolnosti koje su se poklopile, da sam sasvim slučajno nakon četiri godine napornog rada i odricanja od mnogo čega, a pogotovo slobodnog vremena, sasvim slučajno dobila priliku da budem baš tih dana slobodna tj. na godišnjem odmoru, što je u mom poslu vrlo rijetko pogotovo u ovo doba godine. A stres od svakodnevice, škola, mučenje i učenje s djecom još više mi je dao poticaja da napokon sama sebi kažem: ma idi, pa ako nisi ti to zaslužila, tko je onda? Pa nije ni tako strašno, to je samo dva dana… toliko se valjda mogu maknuti da napokon razaberem svoje misli, onako u miru, molitvi i tišini. A najvažnije od svega bilo mi je to što mi je moja obitelj dala potporu i dozvolu da ih mogu nakratko ostaviti same. Krenula sam. Sa svojim mislima, osjećajima, mnogo pitanja, traženja sebe i načina kako i što moram učiniti da taj svoj stress ublažim i učinim ga podnošljivijim. Htjela sam provesti većinu vremena sama u traženju sebe i onoga nečega…, a čega?

Međutim, nije to baš išlo onako kako sam ja mislila, a to je dovoljan dokaz da se ništa ne smije planirati, jer obično padne sve u vodu. Na kraju sam veliku većinu vremena provela u druženju sa ženama, molitvama, razmatranjima, poticajima i misama koje je predvodio mons. Antun Toljanić i nisam bila sama. Bilo je tu i razno-raznih svjedočanstava koja su nas, bez obzira na podosta veliku razliku u godinama, jako zbližila. Kapela u kojoj smo molili svetu krunicu i u kojoj je prečasni predvodio sv. Mise, bila je za mene iznenađujuće umirujuća. Ne bih baš sa sigurnošću mogla reći da se sjećam kada sam takav mir osjećala u sebi. Svaki put kada sam sjedila u njoj, toliko sam bila opuštena, mirna… osjećala sam se kao da ću svakog trenutka zaspati – ali nije to bio san, to je bio mir, onaj mir koji sam tražila, onaj mir zbog kojega sam se i odlučila otići na duhovnu obnovu. Mir koji sam dobila a nisam bila sama, već u društvu žena koje su isto kao i ja došle naći sebe u tome. A tome je uvelike pridonio kip svetog Josipa koji je čuvao u naručju maloga Isusa dok je malo dalje stajao kip Majke Božje koja je molila. U okruženju svega toga oslikana stakla u plavom tonu… boje mora, boje neba, ma nešto prekrasno.

Svaki trenutak i kada nismo bile na molitvi ili misi, koristile smo da se upoznamo. Družile se sve slobodno vrijeme, smijale i jako brzo u tim trenucima zaboravljale na ono što nas muči. Sve je bilo u jednom velikom krugu pozitive, a u to mogu slobodno ubrojiti i hranu koju smo blagovali, koju su nam naši domaćini pripremali i servirali kao da smo u hotelu sa 5 zvjezdica. Toliko ljubaznosti i usluge kada god je zatrebalo da nam se skoro i nije dalo vraćati, već bismo najradije bile ostale još netko vrijeme.

Nakon svih tih lijepih događanja u Betaniji imale smo mi još iznenađenja. U subotu je bio spomendan Majke Božje Trsatske. U jednom trenutku dobile smo obavijest da idemo hodočastiti Majci Božjoj Trsatskoj… i sada su nastali upitnici iznad naših glava. Kako sada iz Betanije idemo na Trsat, pa to baš i nije blizu? Naravno, na trenutak su nas pustili u neizvjesnosti, a onda smo dobili pravu informaciju. Naime, nekoliko kilometara od Betanije nalazi se jedna uvala po imenu Liski gdje obitelj Majer, koja nas je pozvala i ugostila, živi. U svom malom carstvu koje ih okružuje, a koje je prekrasno i puno cvijeća do samoga mora, sagradili su jednu prekrasnu kapelicu – kapelicu Majke Božje Trsatske, a do nje smo pješačili nekoliko kilometara. I tu smo našli mir… molili smo krunicu, prečasni je predvodio sv. Misu i nakon svega nitko ništa nije morao reći, na licima nam se sve vidjelo, sve naše zadovoljstvo i ispunjenost.

 Ali vrijeme je letjelo, čini mi se da nismo ni došli u ovu oazu a već smo morali krenuti natrag jer je trebalo stići na večeru, a nakon toga nas je posjetio i o. Biskup. I zadnji dan – nedjelju, imale smo čime ispuniti da to bude baš pravi završetak u onom smislu: “E, sada se mogu vratiti kući”.

Nedjelja je Dobrog Pastira. Prisustvovale smo sv. Misi u župnoj crkvi u Ćunskom koju je predvodio o. Biskup i podijelio darove Duha Svetoga petorici krizmanika. Nakon mise pridružio nam se na zajedničkom ručku, nakon kojeg smo se, nažalost, morale polako spremiti i krenuti kući.

Drage žene i majke! Ako ikada budete imale priliku da vam se ponudi ili da vas se pozove na ovakav jedan susret, nemojte razmišljati niti sekundu, ne dvoumite se. Ono što morate reći je samo IDEM! I stavite odmah točku na kraju. Vjerujte mi, ako nešto tražite, ako nešto želite, ili ako ne znate kako – naći ćete na ovome malom mjestu punom topline, dobrih ljudi i ljudi koji će vas voditi Božjem Duhu ohrabrenja i poticaja.

Sudionica duhovne obnove

Print Friendly, PDF & Email