Pismo krčkog biskupa u Godini sv. Josipa

Krčki biskup mons. Ivica Petanjak, nadahnjujući se Apostolskim pismom Patris corde pape Franje, uputio je prigodno pismo svim vjernicima Krčke biskupije u Godini sv. Josipa koja je započela 8. prosinca 2020. godine.

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, dragi kršćanski vjernici!

Želeći obilježiti 150. godišnjicu od kako je papa Pio IX., 8. prosinca 1870., svetog Josipa proglasio zaštitnikom Katoličke Crkve, papa Franjo je na isti dan prošle 2020. godine proglasio i otvorio Godinu svetog Josipa, koja će završiti na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca ove godine.

Sveti Otac ističe da ga je na to još više potaknula ova pandemija, »kad smo, usred krize, iskusili, kako su naši životi istkani i podržani od običnih – u pravilu zaboravljenih – ljudi koji se ne pojavljuju na naslovnicama novina i časopisa ili na televizijskim ekranima, ali bez sumnje, danas pišu presudne događaje naše povijesti: to su liječnici, medicinske sestre i tehničari, zaposlenici u veletrgovinama, zaposlenici u djelatnostima čišćenja, njegovatelji, prijevoznici, ljudi koji rade na pružanju osnovnih usluga i javne sigurnosti, volonteri, svećenici, redovnici i redovnice, i mnogi, ali zaista mnogi drugi koji su shvatili da se nitko ne spašava sam.« (Papa Franjo: Patris corde)

Svatko tko svakodnevno, tiho, nenametljivo, skrovito, nezapaženo i diskretno živi i djeluje u svijetu, može pronaći u svetom Josipu svoj oslonac, uzor, zagovornika i vodiča kojemu životne staze nisu bile posute cvijećem, ali se on sa svim izazovima života suočio nepokolebljivo, uvijek otvoren nadahnućima Duha Božjega, i poput Abrahama, praoca naše vjere, herojski poslušan Božjem zovu, i onda kad puno toga nije razumio i nije mogao dohvatiti kamo smjeraju planovi Božji.

Papa Franjo smjelo govori da je »tijekom skrivenih godina života u Nazaretu Isus [upravo] u Josipovoj školi naučio vršiti volju Očevu. Čak i u najtežim trenucima svog života, u Getsemanskom vrtu, Isus je radije odlučio vršiti volju Očevu, negoli svoju i tako je postao “poslušan sve do smrti na križu” (Fil 2,8).« (Patris corde).

»Duhovni put koji nam Josip pokazuje nije put objašnjavanja, već prihvaćanja. Tek polazeći od prihvaćanja, od pomirenja, možemo početi nazirati širu povijest i njezino dublje značenje.« (Patris corde).

Samo će kreativno hrabri i odvažni, oni koji su u potpunosti otvoreni Duhu Svetome prihvatiti život »kakav jest, sa svim njegovim kontradiktornostima, frustracijama i razočaranjima.« (Patris corde).

»Ako se ponekad čini da nam Bog ne pomaže, to ne znači da nas je napustio, već da nam vjeruje, da budemo kreativni i da sami pronalazimo rješenja.« (Patris corde).

U cijeloj povijesti spasenja ne nalazimo lik sličan svetom Josipu »koji je u svom odnosu prema Isusu, bio zemaljska sjena nebeskog Oca: čuvao ga je, štitio, nikada ga nije ostavio da ide svojim putem. […] Kad god čovjek prihvati odgovornost za život drugoga, na neki način toj osobi postaje otac.« (Patris corde).

»Josip sreću nije pronašao u samopožrtvovnosti već u samodarivanju. U njemu nikada ne vidimo frustraciju, već samo povjerenje. Njegova strpljiva šutnja ne uključuje prigovore, već konkretne geste povjerenja. Svijet danas treba očeve. […] Svako istinsko zvanje rođeno je iz dara samoga sebe, a to je plod žrtve. Ova vrsta zrelosti potrebna je također u svećeništvu i posvećenom životu. Bez obzira na poziv, bilo na brak, bilo na celibat, bilo djevičanstvo; dar samoga sebe neće se ostvariti ako se zaustavi na žrtvi; tada umjesto da se učini znakom ljepote i radosne ljubavi, riskira da se iskaže nesreća, tuga i frustracija. […] U određenom smislu, svi smo poput Josipa: sjena jedinoga nebeskog Oca koji daje da “sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima” (Mt 5,45) i sjena koja slijedi Sina.« (Patris corde).

Draga braćo i sestre!

Pokušao sam zbiti prekrasne misli apostolskog pisma pape Franje Patris corde (Očevim srcem) kojim Sveti Otac ovu godinu proglašuje godinom svetog Josipa s ciljem da u nama »poraste ljubav prema ovom velikom Svecu, da budemo ohrabreni moleći njegov zagovor i da nasljedujemo njegove vrline i njegovu revnost.« (Patris corde).

Pretpostavljam da su neki koji ovo pismo držite u rukama otprilike rekli: »Dobro se sjetio naš biskup da je Godina svetog Josipa, sad kad su prošla već gotovo tri mjeseca od njezinog početka.«

Davno sam se sjetio i odmah čim je stiglo papino pismo više puta sam ga pročitao i ostao zadivljen bogatstvom misli i sadržaja, a onda rekao sam sebi: »Budući da je ova godina svetog Josipa došla dosta neočekivano i bez posebnih najava, neki se neće ni sjetiti da je proglašena, a drugi će se požuriti da devet srijeda prije svetog Josipa ili devet dana prije njegove svetkovine nešto ,,odrade“ i tako na svetkovinu svetog Josipa zaključe njegovu godinu i umire svoju savjest kako su puno učinili u štovanju ovog sveca.«

Upravo zato pišem sada ovo pismo s velikom željom da 19. ožujka ne završi godina svetog Josipa nego da njegova ovogodišnja svetkovina upravo bude početak boljeg upoznavanja ovog uistinu velikog čovjeka i sveca povijesti spasenja i da oni koji su ljubitelji devetnica ne posvete svetom Josipu devet srijeda ili devet dana pred njegov blagdan koji će uskoro biti za nama, nego devet mjeseci koji su pred nama.

Sve do nedavno Josipovo je bilo zapovjedani blagdan, pa se i na taj način bar donekle ukazivalo na važnost ovog Sveca. Od kad to više nije, kao da polako gubi na svom značaju.

Potičem sve vas, braćo svećenici, da se vođeni razboritošću, s obzirom na veliku raznovrsnost naših župa i okolnosti u kojima se nalazimo, razmotrite stanje i mogućnosti i odlučite gdje bi bilo moguće u našim župama i mjestima ove godine na svečaniji način obilježiti svetkovinu svetog Josipa, ako je potrebno i s više svetih misa, s nakanom da ovo uistinu bude ne završetak, nego početak boljeg štovanja svetog Josipa.

U tom vidu vas potičem da na župnim katehezama, u radu s mladima, u svojim homilijama kroz cijelu godinu, češće naglašavate one vrline kojima seje odlikovao sveti Josip i koje su tako dobro predstavljene u apostolskom pismu pape Franje Patris corde – Očevim srcem.

Na isti način ističite vrijednost i važnost svakog ljudskog zvanja i poziva, a osobito onih poziva koji u suvremenom svijetu gube na svojoj vrijednosti i smatraju se manje važnim ili manje vrijednim, što je između ostalog dovelo do toga da su mnogi napustili našu domovinu, te smo se sada našli u velikoj oskudici.

Upravo ova nesretna pandemija, pa razorni potres koji je pogodio veliki dio zagrebačke i sisačke biskupije, pokazuju kako nisu oni “veliki” nego oni “mali” koji spašavaju svijet. Kad su svi drugi mogli otići u izolaciju ili se skloniti negdje drugdje u karantenama i čuvati svoje zdravlje, mali ljudi i obrtnici svake vrste morali su nastaviti raditi, i izlagati svoj život pogibelji, kako bi svijet mogao preživjeti.

Nakon razornog potresa, ono bez čega se ne može je: kruh, voda, odjeća, obuća, ogrjev, krov nad glavom. Kako su nam samo potrebni: kuhari, pekari, stolari, zidari, dimnjačari, vatrogasci, vozači, instalateri, mehaničari, medicinsko osoblje i tako redom. Potrebno je ponovno promovirati, obrazovati, vrednovati i adekvatno nagraditi obrtnike i one bez kojih svijet ne može i koji će svijet izvući iz gliba u kojeg su ga oholi svojom ohološću gurnuli.

Isus, Sin Božji koji je postao čovjekom i koji je prošao sve faze ljudskog odrastanja, Blažena Djevica Marija i Sveti Josi, za sva vremena ostaju najvećim uzorima obiteljskog i domaćeg života, u kojem samozatajni čovjek pošteno živi od rada svojih ruku i nastavlja djelo stvaranja kojeg je započeo sam Bog Stvoritelj.

U našem narodu pučka pobožnost je veoma vezana uz svetog Josipa kao zaštitnika sretne smrti, za kojeg se vjeruje da je pri njegovom odlasku s ovog svijeta uz njega bio njegov posinak Isus i njegova zaručnica Blažena Djevica Marija, a što je želja svakog kršćanina: da pri prijelazu s ovog svijeta bude primljen u zagrljaj Svete Obitelji.

Isto tako, naš narod rado moli molitvu svetom Josipu nakon moljenja krunice Blažene Djevice Marije, a koju je sastavio papa Leon XIII:

K tebi se, o sveti Josipe, utječemo u svojoj nevolji.
Pošto smo tvoju presvetu Zaručnicu za pomoć zamolili, molimo pouzdano i za tvoju pomoć.
Za ljubav, koja te je s neoskvrnjenom Djevicom i Bogorodicom vezala, i za očinsku ljubav,
kojom si Dijete Isusa grlio, smjerno te molimo, da baštinu, koju je Isus Krist svojom Krvlju otkupio, milostivo pogledaš, te svojom moći našoj nevolji u pomoć pritečeš.

O brižni čuvaru božanske obitelji, brani odabrano potomstvo Isusa Krista.
Ne daj predragi oče, da nas okuže zablude i pokvarenost.
Budi nam s neba milostivo u pomoći, o naš jaki zaštitniče, u borbi sa vlašću tmine.
Pa kao što si nekad Dijete Isusa iz najveće pogibli života izbavio, tako i sada brani svetu Crkvu Božju od svih zasjeda neprijateljskih, te nas svakoga pojedinoga trajno uzmi pod svoje okrilje da uzmognemo po tvom izgledu i tvojom pomoću sveto živjeti, blaženo preminuti
i u nebu vječno blaženstvo zadobiti. Amen.

Na sve one koji nastoje živjeti skrovitu svetost svetog Josipa i u svakodnevnim događajima i stvarnostima prepoznavati Božju prisutnost zazivam obilje Božjeg blagoslova, a on kao zaštitnik naše domovine neka štiti našu domovinu i cijeli svijet od svega onoga što ne dolazi od Boga.

+ Ivica Petanjak,
biskup krčki

Print Friendly, PDF & Email