Prepusti Gospodinu putove svoje i On će sve voditi
Tom rečenicom mogu najbolje sažeti moje prvo hodočašće na grob Marici Stanković u srijedu, 8. listopada 2014. Prijateljica me je prijavila. Ona je to prihvatila na poticaj svoje prijateljice koja je imala žarku želju otići prvi put. Tako se naš svemogući Bog koristi ljudima. On nas uvijek iznova pretječe u svojoj ljubavi i uvijek čini prve korake prema nama.
U mom životu, svećenici su uvijek bili blizu kroz radost odrastanja, vremena bolesti, na putu obraćenja i sve većeg otvaranja svoga života i srca Gospodinu. Moje poštovanje i zahvalnost prema svećenicima tako je godinama raslo i sazrijevalo. Bila sam svjesna i činjenice njihovog poslanja. Samo po njihovim posvećenim rukama mogu dobiti odrješenje od grijeha i u svoje srce i tijelo živoga Isusa. Možemo ih slikovito usporediti s laticama ruža posutih na naše životne putove. Podijeljena radost je veća, bol manja, mir i ohrabrenje ponovno zadobiveni.
Noć prije puta bila je kratka, ali dovoljna za odmor i jedan san koji me je razveselio. Slike i značenje tog sna još mi nisu potpuno jasne, ali znam po iskustvu da ću za vrijeme koje dolazi dobiti potpuniju sliku. Ustala sam i osjećala pjesmu u svojoj nutrini. Sretna sam i radosna vozila prema Krku. Veseli žamor u autobusu je utihnuo. Upoznavale smo se s apostolatom duhovnog majčinstva, životom službenice Božje Marice Stanković i programom našeg puta. Svaka se žena mogla prisjetiti događaja iz svog života kada je prelazila granice svojih psihofizičkih mogućnosti u nošenju svoje obitelji, trpljenju i bolesti… Suze su mi se kotrljale jedna za drugom, ali bila sam mirna, jako mirna i nekako ponosna… Znam da samo preko boli možemo sazrijevati u pravoj, istinskoj ljubavi. Pogledom i nasljedovanjem Isusa na križu koji nam je pokazao put stiže se istinskoj sreći, ljubavi i miru. Zadovoljstvo i mir stiže nakon teže dionice puta.
Otac biskup uputio nam je riječi ohrabrenja i poticaja za tihi rad, molitve i nošenje svojih obitelji za ostvarenje nas samih, obitelji i Crkve.
Molili smo žalosna otajstva krunice. Predivno. Naš razum, duša, duh, punili su se slikama. Maslinski vrt, Isus koji se znoji krvavim znojem. Zna što ga čeka, zato je to i teže. Biti nevino osuđen i ostati miran. Njegovi učenici su pozaspali, osjećaj da si sam… I Marica Stanković nevina je osuđena i pet godina proživjela u KPD Požega. I mi znamo što znači biti nevino osuđen, oklevetan. Poznata nam je ta bol, ali moramo krenuti dalje na put praštanja. To je jedini put koji nas izgrađuje i donosi mir.
Hvala ti, Gospodine, za sve ovo proživljeno. To je bio samo početak našeg puta i duhovnog bogaćenja. Imat ćemo vremena za pohranu u našim srcima, prebiranje i sjećanje.
Ivanka, Punat
Već šest godina zaredom hodočastim našoj službenici Božjoj Marici Stanković u Zagreb na dan njezinog preminuća. Iz godine u godinu ima nas sve više i više, znamo tko nas zove i potiče…
Po drugi put kroz ove godine bio je s nama otac biskup, a sudjelovali i naši svećenici…
Ove godine posjetili smo prvo kuću na Hrastovcu gdje je sestra Marica preminula, zatim Mirogoj – ovozemno počivalište, pa kao obično njezine Suradnice na Ksaveru. Stigli smo i do remetske Gospe, a na kraju, kao vrhunac, sv. misa u Katedrali gdje smo se ujedinili sa svim štovateljima s. Marice pridošlih s raznih strana. U slobodnom vremenu, više nas je pohodilo Gospu od Kamenitih vrata.
U tišini svoje kuće sada u srcu razabirem ovaj lijepi, milosni dan koji je bio i vremenom – suncem obasjan.
Povjeravajmo se i dalje, kroz cijelu godinu našoj službenici sestri Marici, jer ona je kod Gospodina u kojega je vjerovala svom dušom i životom, želeći da mlade i sve nas, osnaži na putu ovozemnog hodočašća.
Marinka, Vrbnik
