Sprovod č. m. opatice Marine Škunca, OSB

Časna majka Marina (Marija) Škunca, opatica benediktinskog samostana sv. Andrije u Rabu, preminula je u ponedjeljak 6. prosinca u KBC-u Rijeka, u 64. godini života, 33. redovničkih zavjeta i 20. opatičke službe.

Rođena je 24. rujna 1958. godine u Novalji na otoku Pagu gdje je proživjela dane svojeg djetinjstva i mladenaštva. Školovanje je nastavila u Zagrebu upisavši Učiteljski fakultet, gdje je po završetku studija, ostala raditi. Osjetivši u svome srcu Gospodinov zov, unatoč mnogim protivljenjima iznutra i izvana, u samostan benediktinki sv. Andrije u Rabu ušla je 9. siječnja 1987. U istom samostanu je 21. siječnja 1989. prve redovničke zavjete položila u ruke tadašnje opatice M. Giuseppine Bacchia. Njihova povezanost u životu nastavila se i u času smrti jer je Gospodin u razmaku od tjedan dana obje pozvao u svoju nebesku slavu. Doživotne zavjete položila je 30. studenoga 1991.

Svojim posvećenim životom, žarkim molitvama i duhovnom brigom neprestano je bila blizu povjerenim joj sestrama i drugim vjernicima. Mnogi će je pamtiti po njezinu velikom srcu i predivnom glasu koji je kroz godine odjekivao samostanskom crkvom sv. Andrije u Rabu. Bila je osoba duboke kontemplacije i konkretne akcije, uvijek spremna da vještinom vođenja zajednice svakoj sestri bude prije svega prava majka. Za vrijeme njezine dugogodišnje poglavarske službe rapska je zajednica benediktinki otvorila vrata tolikim djevojkama i brojčano se višestruko povećala, što uvelike govori o revnosti kojom je M. Marina kao opatica predvodila zajednicu.

Mnogo bi se toga još moglo napisati o č. m. Marini, ali iznad svega dobrota njezina srca poznata je Gospodinu kojemu je kroz godine vjerno služila. Vjerujemo kako je rapska zajednica benediktinki sada bogatija za još jednu nebesku zagovornicu, koja će rast zajednice pratiti iz slave Kralja kraljeva i Gospodara gospodara (kako je glasilo i geslo njezina monaškog posvećenja).

Sprovodne obrede na gradskom groblju i misu zadušnicu u samostanskoj crkvi sv. Andrije 10. je proinca predvodio krčki biskup Ivica Petanjak. U nadahnutoj propovijedi biskup je poručio:

Vjerujem da ste se i vi ovih dana pitale što znače ove dvije smrti u osam dana koje su pohodile vašu redovničku zajednicu. Kad je uoči sprovoda sestre Giuseppine vaša Madre Marina završila u bolnici možda ste pomislile da je to najgore što vam se može dogoditi: da opatica samostana ne može ispratiti na vječni počinak jednu svoju sestru koludricu. Sad je došao čas da se i od Madre Marine oprostimo.

Opraštamo se u ovo vrijeme došašća kad nas vanjske dekoracije žele zabljesnuti i prenijeti u neki iracionalni svijet u kojem se uživa na sve moguće načine, a pri tom zaboravljamo onaj pravi smisao došašća koji se sastoji u osobnom susretu s Mesijom koji nam dolazi u liku djeteta, a za mnoge i u osobnom susretu oči u oči s proslavljenim Kristom.

Ovo tmurno kasno jesensko vrijeme miješa se s našim uznemirenim unutrašnjim osjećajima, koji u stvari pred nas stavljaju ona najvažnija egzistencijalna pitanja smisla ljudskog postojanja, života i smrti, preko kojih tako olako prelazimo, a ništa na ovom svijetu nije tako sigurno kao to da smo došli u ovaj svijet i da ćemo sigurno iz njega otići.

Isus Krist je toliko o smrti govorio, pa i o svojoj neizbježnoj vlastitoj smrti, i nikada je nije dramatizirao, ali ju je ozbiljno uzimao.

Isus je svoju smrt promatrao kao svoju proslavu, kao krunu svoga života. Života koji je u potpunosti življen i proživljen za drugoga. Bio je svjestan da je na ovom svijetu kratko, ali ga ta kratkoća nije bacila u očaj i samosažaljenje, nego upravo suprotno.

Živio je svaki trenutak punim plućima, želeći ne izgubiti ni jedan dragocjeni trenutak koji mu je bio darovan. A on je taj dar zemaljskog života u potpunosti darovao drugome, ne samo u životu nego i smrti, kad je umirući svoj Duh i u tome Duhu sav svoj život darovao nama njegovim učenicima. To je život koji je ostvaren u punini, kojemu se niti ima što dodati niti što oduzeti.

U trenucima kad se mi opraštamo od Madre Marine trebalo bi smoći snage i izdignuti se iz težine smrti koja nas je pogodila i pronaći smisao njezine ljudske egzistencije, kako bismo i nakon njezinog prijelaza u vječnost mogli i dalje osjećati prisutnost njezina svjedočanskog života među nama.

Kad pogledamo prijeđeni životni hod Madre Marine, koji je najprije krenuo u jednom pravcu usmjerenom prema poučavanju i odgajanju drugih, a potom se dogodio veliki zaokret prema redovničkom kontemplativnom životu, u kojem je početna redovnička formacija trajala veoma kratko: 9. siječnja 1987. ušla je u ovaj samostan svetog Andrije i već 30. studenog 1991. položila je svoje doživotne zavjete i monaško posvećenje. Točno je trideset godina od svečanih zavjeta i dvadeset godina opatičke službe.

Sve se odvijalo brzo, kao da ju je vrijeme guralo i prisiljavalo da svoj život živi intenzivno, nastojeći iskoristiti svaki dan kao posebno od Boga dan.

Svaka od vas koja je s njom živjela najbolje zna koliko je svoga života, ljubavi i brige ugradila u ovu zajednicu, nastojeći je voditi sigurnom rukom i energičnom snagom, vodeći pri tom brigu da se ovaj samostan pomladi novim duhovnim zvanjima, ali i da materijalno bude samostalan i samostojan.

Mnogi ne znaju da su veliki kontemplativci i veliki graditelji. Što je netko više uronjen u Boga to više osjeti i spoznaje potrebe bližnjega s kojim živi.

Život u kojem se na prvo mjesto stavi Bog, kada se ništa ne pretpostavi Kristu, kada se svaki, pa i najneznatniji trenutak živi na način da se u svemu slavi Bog, takav život smrt ne može progutati.

Takvim životom živjela je i Madre Marina. Iz nje je isijavala ljubav koju je gajila prema svome zaručniku Isusu Kristu radi kojega je ostavila svijet i posve se posvetila skrovitom kontemplativnom načinu života kojeg je Crkva uvijek prepoznavala kao pokretačku snagu svoga zemaljskog poslanja.

Živjeti intenzivno svaki dan, kontemplirajući i radeći vlastitim rukama, sigurno je znak života koji nadilazi i nadmašuje bilo koji oblik umiranja i smrti, pa i ove posljednje zemaljske.

Život se rađa i razvija svaki puta kad se u zajednicu unese nada, radost, oduševljenje. Kad se osobe koje žive u toj zajednici osjete prihvaćene, vrednovane, uvažavane, cijenjene, poštovane.

To su načela i evanđeoske vrijednosti koje će ova redovnička zajednica morati i u buduće živjeti, ako želi opstati i napredovati.

Budući da smo svi mi samo ljudi moguće je i uz najbolju volju pogriješiti i učiniti propuste, stoga molite za svoju časnu majku i oprostite joj ako vas je u čemu povrijedila, jer majka može pogriješiti i iz ljubavi i iz straha bojeći se da obitelj ne završi na krivom putu.

Neka vam njezin život i smrt pomogne da u svoj budući zajednički život unesete ono što je kod nje bilo dobro, a izostavite ili poboljšate ono što nije. To će biti znak da je vaša redovnička zajednica zrela i stabilna i da s Božjom pomoću može prebroditi i velike izazove i nastaviti živjeti i izgrađivati Kraljevstvo Božje u svijetu. Amen.

Fotografije:Video studio PILOTO

Print Friendly, PDF & Email