Proslava Cvjetnice u Krčkoj katedrali

Središnje misno slavlje Cvjetnice s blagoslovom maslinovih grančica u Krčkoj katedrali, održano u 10 sati, predvodio je krčki župnik vlč. Anton Valković, u koncelebraciji vlč. Zlatka Sudca.

Nakon navještaja Muke Gospodnje po Marku, vlč. Valković uputio je okupljenima prigodnu homiliju.

Pred nekoliko smo dana slavili Blagovijest: utjelovljenje Boga, njegovo postajanje čovjekom, za koje Pavao kaže: „Ponizi sam sebe postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik.“ U blagdanu Božića slavimo taj njegov dolazak na svijet, dolazak u potpunoj poniznosti. Ta se poniznost nastavlja sve više i dublje. Isus u Jeruzalem dolazi na magarcu. Kraljevi ulaze na konjima, osvajajući, sa silom, vojskom, a on dolazi na magarcu. Povici naroda „Hosana kralju!“ čine da ovaj događa izgleda kao neka parodija.

Poniženje se nastavlja. On zatim ulazi u komadić kruha, čašu vina – daje se potpuno, predaje se u potpunosti za drugoga. U muci taj silazak postaje radikalan. Poniženje postaje nemjerljivo: ruganje, suđenje, krivo svjedočenje, stavljanje u rang najvećih zločinaca, ubojica, izabiranje Barabe ispred njega, pljuvanje, zastiranje lica… Isus se ne brani – nema smisla – ali ni ne odustaje od poniženja. Bog koji sve stvara iz ničega, ne odustaje od opcije poniženja. Kalvarija, razapinjanje i krik „Zašto si me ostavio?“ – patnju i poniženje dovode do vrhunca. Pred nama je veliki Bog s kojim smo se mi „patuljci“ poigrali, stavljajući se na njegovo mjesto.

Marko sve u evanđelju napinje da u ovom prikazu očaja i beznađa odjednom donese svjedočanstvo jednog satnika: „Ovaj bijaše Sin Božji!“ U Isusu, koji nije bio prepoznat ni kao čovjek a kamoli kao Bog, ovaj vojnik prepoznaje Sina Božjega.

Isus nam otkriva kakav je Bog u sebi, kakav je za nas. Bog pokazuje svoju ljubav prema čovjeku na način da ga ludo voli. To je ljubav u kojoj sam spreman postati za drugoga nitko i ništa, i potpuno mu se predati.

Nema blagdana Uskrsa, ako se prije ne zagledamo u Isusovu muku i smrt. Bez smrti, križa, dragovoljnog poniženja, nema uskrsnuća. Bez ulaska u vlastitu muku, križ, trpljenje, vlastiti grijeh i smrt, nema uskrsnuća. Poniziti se na način da kažemo „Bože moj, ja sam te razapeo“ je način uskrsnuća, način novoga života, način proslave koju Isus započinje utjelovljenjem, rođenjem, mukom i smrću. U Isusovoj muci sadržana je njegova ljubav koja pokazuje put prema uskrsnuću. Ta se ljubav pušta razapeti, ali ne i ubiti. Ljubav je to koja donosi nešto novo i koja i u razapinjanju grli i cijeni svakoga od nas.

Na kraju mise izložen je Presveti oltarski sakramenat te je započelo četrdesetsatno klanjanje koje će završiti zajedničkom urom klanjanja na Veliki ponedjeljak, od 19 do 20 sati.

I.Ž.

Print Friendly, PDF & Email