U četvrtak, 8. listopada 2020. u krčkoj se je katedrali okupilo stotinjak osoba na proslavu 63. obljetnice smrti službenice Božje Marice Stanković. Naime, od 2009. godine bilo je uobičajeno da žene uključene u Apostolat za duhovno majčinstvo „Marica Stanković“ na ovaj dan svake godine hodočaste na njezin grob na zagrebačkom Mirogoju, te sudjeluju na misnom slavlju u zagrebačkoj Katedrali. Olakotnu okolnost hodočašćima predstavljao je i neradni dan koji se je do ove godine slavio 8. listopada kao Dan neovisnosti Republike Hrvatske.
S obzirom na epidemiološku situaciju, odlučeno je da ovogodišnja proslava smrtnoga dana sestre Marice bude u Katedrali u Krku.
Program je započeo molitvom sv. Krunice u 18,00 sati, a otajstva su bila obogaćena razmišljanjima službenice Božje. Nakon pobožnosti, voditeljica Apostolata, vjeroučiteljica Mirjana Žužić prisutnima je ukratko predstavila lik i djelo Marice Stanković, te obrazložila kako je došlo do Apostolata za duhovno majčinstvo žena u Krčkoj biskupiji nazvanog njezinim imenom. Prenijela je okupljenima pozdrave i zajedništvo u molitvi mons. Valtera Župana, biskupa u miru, te gđe. Blanke Pavlović, voditeljice Svjetovnog instituta Suradnica Krista Kralja iz Zagreba gdje je proslava obljetnice održana na Jordanovcu u crkvi oo. Isusovaca. Na kraju izlaganja, neposredno prije početka sv. Mise, prisutni su izmolili molitvu za Maričino proglašenje blaženom i svetom.
Svetu misu je u 19,00 sati predvodio mons. Ivica Petanjak, krčki biskup u koncelebraciji s mons. Franjom Velčićem, generalnim vikarom, vlč. Antonom Valkovićem, krčkim župnikom, mons. Antunom Toljanićem, župnikom Drage Bašćanske i vlč. Josipom Karabaićem, biskupovim tajnikom. Na sv. Misi su pjevali članovi župnog katedralnog zbora iz Krka, a na orguljama ih je pratio Antonio Jurešić.
U prigodnoj homiliji o. Biskup je istaknuo razliku između vjere službenice Božje Marice i mnogih njezinih suvremenika u čijem je središtu bila osoba Isusa Krista, pa su imali snagu za svjedočanstvo života i u patnji, poput one koju je Službenica Božja očitovala u pet robijaških godina u ženskom zatvoru u Slavonskoj Požegi, te religioznosti sadašnjega vremena u čije se središte više ne stavlja osoba Isusa Krista već samoga sebe. (Cjeloviti tekst nadahnute biskupove propovijedi donosi se niže.)
Na kraju sv. Mise svim prisutnima iz župa Baška, Draga Bašćanska, Punat, Krk, Vrh, Poljica, Linardići, Polje – Šilo, Risika, a možda i još pokoje, podijeljena je mala uspomena na ovo slavlje – svjećica s imenom službenice Božje i datumom.
Ovom je radosnom slavlju u Katedrali prethodila i cjelodnevna duhovna obnova za djevojke i žene koja je održana u subotu, 3. listopada u Oazi Kraljice mira župe Krk, a koju su predvodili vlč. Anton Valković, mons. Zvonimir Seršić, vlč. Milivoj Guszak i mons. Antun Toljanić. Na duhovnoj je obnovi sudjelovalo 35 žena iz različitih župa otoka Krka. Jer, kako bi rekla s. Marica još 1954.:
Moramo imati tako istančano nutarnje uho
da čujemo sve tonove i sva prelijevanja Božjega glasa;
svu nježnost Božjih poziva i svu prodornost Božjih planova o nama samima.
Ako ga tko nema, neka samo čisti svoje uho,
neka se podvrgne temeljitoj operaciji, pa bila ona ne znam kako teška i bolna.
Jer katolika s bolesnim nutarnjim uhom ima dosta.
Ima ih mnogo koji su djelomično gluhi.
A ima ih i gluhih na smrt.
A nama, ne daj Bože, da zaspimo na smrt, kako kaže liturgija.
Da oglušimo kraj glasa Božjega.
I da zatvorimo uši na tihe titraje njegove.
M. Žužić
Propovijed mons. Ivice Petanjka:
Jučer je profesorica s. Nela Gašpar održala predavanje svećenicima i redovnicima naše biskupije u sklopu jesenskog plenarnog zasjedanja i, između ostalog, govoreći o religioznosti našeg vremena, istaknula da mnogi naši suvremenici religioznost grade bez Boga. Ne postoji više Bog kao vertikala i kao uporišna točka od koje se polazi, nego je u središtu svega čovjek. Ne polazi se od Boga nego od sebe samoga.
U takvoj je religioznosti bitno da je meni dobro, da se ja lijepo osjećam, da sve to mene ispunja i takva religioznost je veoma unosna jer ona u sebi ne sadrži jednu bitnu komponentu biblijske i evanđeoske objave, a to je obraćenje. Ovdje se obraćenje ne traži i ne očekuje, jer je bitno da je meni lijepo. Religija bez Boga.
Takva nas je religioznost dovela do posvemašnjeg relativiziranja svega u čemu više nema ništa što je stalno, sigurno, postojano, vječno. To je religioznost bez vjere i bez spasenja. Ateistička religioznost. Ona u sebi ne sadrži klicu vječnosti, i propada onog istog trena kad ja više nisam u središtu, kad meni više nije dobro i lijepo, kad me život pritisne sa svih strana.
Govorim to danas na 63. obljetnicu preminuća (8.10.1957.) i 120. godišnjicu rođenja (31.12.1900.) službenice Božje Marice Stanković, koja je, kako kaže kardinal Franjo Kuharić: »Neumorna djelatnica katoličkog laičkog pokreta Mahnićeva i Merzova nadahnuća […] duboke duhovnosti i nezaustavljive tražilačke razboritosti u sučeljavanju sa svim nedaćama koje su našoj Crkvi prijetile od nadiranja suvremenih bezbožnih i protucrkvenih stavova. Hrabro se usprotivivši napadajima na sada već blaženoga Alojzija Stepinca, i sama je s najbližim suradnicama osuđena.« (Marica Stanković, Godine teške i bolne, Zagreb 2012., str. 5), na tešku petogodišnju robiju koju je izdržala u Slavonskoj Požegi (1. travnja 1948. do 1. rujna 1952.), ostavivši, nastavlja dalje kardinal Kuharić: »svjedočanstvo duhovne patnje Kristove vjernice koja je na svom tijelu i u svojoj duši proživljavala Isusov križni put od Getsemanija do Golgote.« (Ibid.).
Da je službenica Božja Marica Stanković, i tisuće drugih koje su na „pravdi Boga“ robijale zajedno s njom, imala/imale neku svoju religioznost i neku svoju vjeru u kojoj ne postoji Isus Krist patnik, raspeti i uskrsnuli, nikada se ne bi izgradile u uzorne i kreposne žene, niti bi postale svete.
Ne znači da bez vjere u Isusa Krista ne bi izdržale sve torture i ponižavanja kojima su bile izložene, jer čovjek puno puta, a osobito onda kad je nevino osuđen, može i u sebi samome, vrlo često i iz inata, pronaći dodatne snage i motiva da izdrži i da se ne da slomiti. Sve u inat svojim neprijateljima.
Makar se tu uvijek radi o dvosjeklom maču, jer na trenutke čovjek dobiva nadnaravnu snagu da izdrži, ali također i kušnju dubokog očaja i beznađa koja ga može odvesti u potpunu apatiju pa čak i samoubojstvo.
Sve to proživljavaju i oni koji imaju stamenu vjeru. Kad na svojoj koži osjetiš mržnju drugoga koji u tebi želi ugušiti i pogaziti i posljednji atom ljudskosti, nije lako kršćanski živjeti i svoju vjeru svjedočiti i sve to izdržati, prebroditi i normalan ostati.
Sama Marica Stanković kaže kad je čula presudu u Zagrebu stajala je uspravne glave i dostojanstveno, ne dajući neprijateljima povoda da se vesele. Ali kad je stigla na robiju u Požegu i kad je ugurana u sobu sa stotinu žena koje leže na podu jedna preko druge, tad je zaplakala, ali je suze brzo obrisala jer joj jedna uznica rekla: »Nemojte plakati, dat će te loš primjer mlađima.«
Naš narod ima izreku: »Na muci se poznaju junaci.«
Dugogodišnje robijanje, ili progonstvo, ili u vrijeme rata gubitak svega što si imao i ako je to još povezano s gubitkom najdražih osoba, to su događaji koji se za sav život urežu u te osobe i obilježe ih zauvijek. I što život više odmiče te se osobe sve češće vraćaju u te dane i godine i ponovno ih proživljavaju i kroz njih prosuđuju sadašnji čas i vrijeme. To ne može razumjeti onaj tko to nije na svojoj koži osjetio.
Budući da su to bile najteže godine u jednom cijelom ljudskom vijeku one presudno i za sav život oblikuju i usmjeravaju jednu osobu.
Kad službenica Božja Marica Stanković opisuje vjeru robijašica onda se najprije divi vjeri seoskih žena koje su u svojoj vjeri bile jake i čvrste, jer je i njihov život prije robije bio teži. Život je onaj koji i vjeru oblikuje, a vjera sa svoje strane daje nadnaravnu snagu na putu života i vlastitog križa.
Ona sama je prolazila od zanosa u vjeri do duhovne praznine i ruba očaja, a onda se pita: »Kad me je Gospodin u taj logor poslao, ima i neke nakane sa mnom. Jačati vjeru? Podržavati nadu? Ispravljati pogrešne poglede? Čuvati dobre? Pozitivno djelovati na zlo? A svima zajedno dati primjer duše koja je sva uronila u Krista.« (Ibid., str. 44.).
Najteže životne kušnje može podnijeti i onaj koji nema vjere u Boga, ali da se u takvim kušnjama netko posveti može onaj koji izvan sebe nalazi smisao svog života i budući da je njegov ljudski ponos ponižen dokraja, on svoje dostojanstvo pronalazi u Isusu Kristu raspetom i uskrsnulom, poniženom i proslavljenom.
I zato službenica Božja Marica Stanković već šest mjeseci na robiji kaže jednoj suuznici:
»Ako ću ikada pisati o ovome logoru, tad će to biti povijest Božjih čudesa u njemu. Opisat ću kako se Bog objavljivao kroz patnje i nevolje. Kako je po bolima i suzama izgrađivao duše. Kako se kao rijeka razlio u svetištima naših duša i nije dao da ga izgubimo usred strašnih zala i teških grijeha. Ne, nikada iz mog pera ne bi mogle poteći riječi mržnje. Ili prijetnje. Ili osvete. Zašto? Zato, jer je zakon ljubavi duboko upisan u mojoj duši. Upisala ga je u njoj ruka Učitelja iz Nazareta, i trag Njegove ruke još je uvijek tu. Jest, opisat ću jednom život u našem logoru bez traga mržnje, bit će to dokument vremena. Značajna stranica u novovjekom martirologiju Crkve. Najljepša stranica u borbi za svetu Hrvatsku.« (Ibid., str. 7).
Tako mogu pisati i tako mogu živjeti samo oni čija se religioznost i vjera ne usredotočuje na njih same, nego na Isusa Krista, kao njihovo središte i uporište svega stvorenoga.
Neka nas primjer takvih velikana vjere potakne da se prestanemo vrtjeti samo oko sebe i svojih osjećaja i potreba i otvori za pogled vjere koji nadilazi vremenito, kako bi Bog sam po svome utjelovljenom Sinu bio uzor i mjera naše čovječnosti, kako bi smo ispunili svoje poslanje na zemlji, hrabro se suočavajući sa svim izazovima, ne predajući se malodušnosti i očaju, hodeći uvijek naprijed i ustrajući do konca. Amen.
