Sva krasna jesi krčka Djevice dojiljo
U večernjim i noćnim satima u petak 30. siječnja održana je nacionalna manifestacija Noć muzeja 2015., ove godine jubilarna deseta, a za našu biskupiju prva. Središnja biskupijska kulturna ustanova – katedralna riznica smještena u crkvi svetog Kvirina – pokazala je posjetiteljima svoj dosadašnji postav i, uz prigodni program, sliku Bogorodica s Djetetom iz samostana sestara Benediktinki u Krku. Onu istu koja je godinama izbivala iz Krka a, sad vraćana, budi interes i znanstvenika i ljubitelja umjetnosti. U noći muzeja posjetitelji su iz blizine promatrali njezine detalje, iskazali joj štovanje, Bogorodici pjevali pohvale i slušali prigodna tumačenja o povijesnim i umjetničkim zagonetkama slike. Donosimo najzanimljivije detalje izlaganja o njezinom mogućem povijesnom hodu i o njezinoj ikonografiji.
IKONOGRAFIJA NAM GOVORI:
OVO JE PRIKAZ DJEVICE DOJILJE
Posebno želim istaknuti tonove i osvjetljenje slike. Primjećujemo kako su figure Bogorodice, Djeteta Isusa te malog sv. Ivana naslikane svjetlijim tonovima. Kao da je taj dio slike više osvijetljen. Nasuprot njima, svetac s desne strane prikazan je u polutami, njegov lik nije toliko istaknut. Lice mu je u tami. Nameće se pitanje: zašto autor slike nije sve likove jednako osvijetlio? Je li na taj način htio neke više istaknuti, naglasiti više njihovu važnost? Ako se radi o svecima nije li i svetac iz desnog ugla trebao biti isto osvijetljen kao i ostali? Možda je upravo u ovom skrivena jedna od zagonetki! Radi li se doista o liku jednog sveca? Po ikonografskim atributima, da, mogao bi biti sveti Juraj; ali moglo bi se raditi i o svetom Mihaelu arkanđelu. Kao branitelj i zaštitnik vjere u Boga i on se redovito prikazuje u vojnoj odori, sa štitom i kopljem kojim brani od Zloga, često prikazanog u liku zmaja. A što ako se radi o liku koji nije sveti sjajan heroj nego samo običan čovjek, vojnik, eventualno naručitelj slike?
Naglasio bih još i ovo! Najzanimljiviji detalj slike je svakako Bogorodica, koja ne samo da u svome krilu pridržava Sina i pokazuje ga štovatelju, nego je ona ovdje i hraniteljica, Galactotrofusa, Virgo Lactans, Djevica dojilja. Otkrivenih grudi kani hraniti Sina.
Kršćanska ikonografija ovaj motiv preuzela je iz starog Egipta gdje su bili rašireni prikazi božice Izide kako doji sina Horusa. Tako su prvi prikazi Djevice dojilje upravo s područja kršćanskog Egipta iz 6.-7. stoljeća. Koptski motiv širi se onda na kršćanski Istok te u kasnijoj fazi na Zapad. U 14. i 15. stoljeću tipologija Djevice dojilje posebno je bila omiljena u toskanskoj slikarskoj školi i u sjevernoj Europi. Najpoznatija je ona slikara Ambrogia Lorenzettia na kojoj se gubi frontalnost bizantskih ikona te se pogledima i gestikulacijom počinje naglašavati intiman odnos Majke i Sina i, napose, Kristovo čovještvo. Ova ikonografija širi se Europom dva stoljeća. Spomenimo samo Jana van Eyka, braću Pisano i Leonarda da Vincia. Ikonografiju Djevice dojilje ugasili su Dekret o svetim slikama Tridentinskog sabora, iz 1563. godine, te post-tridentinska rigidnost koja je zabranila nedolične prikaze svetaca.
Kako je jedna od zagonetki i vrijeme nastanka slike, može li nam možda ovaj podatak pripomoći kod njezinog preciznijeg datiranja? Njezin nastanak smjestiti sa sigurnošću negdje oko polovice 16. stoljeća? Kao što bi nam mogli pomoći i daljnji studiji, kao na primjer, preciznije proučavanje vojničkog odijela i štita lika s desne strane. Ostavljamo to kao poticaj za naredna proučavanja ove krčke Djevice dojilje.
Zvonimir Seršić
****
KRČKA BOGORODICA S DJETETOM IZ RAFAELOVE ŠKOLE?
Pod ovim naslovom s upitnikom u Noći muzeja, pred izloženom slikom u crkvi Sv. Kvirina, na temelju jedne dnevničke bilješke istaknutog a potpuno zaboravljenog Krčanina, iznio sam ovu smionu pretpostavku. Naime, na temelju jednog istraživanja, obzirom na autorstvo, vrijeme i mjesto nastanka ove slike, kao i naručitelja iste, moja „priča“ ide jednim drugim putem.
Povjesničari umjetnosti s priličnom sigurnošću govore da je to djelo nastalo u prvoj polovici 16. st. u nekoj od umjetničkih radionica Firenze ili Venecije, no, ne bi se smjelo izgubiti iz vida ni grad Urbino u kojemu su radili, pored ostalih mastora i Raffaelo Sanzio. Istina je da je pročelnica Konzervatorskog odjela u Rijeci Gordana Sobota-Matejčić naišla na podatak o donaciji ove umjetnine krčkim benediktinkama sa strane mletačke plemkinje Bettine Contarini tek 1659. godine. (Usp. Novi list, 4.11.2013.). Ali, mogla je to biti tek kasno izvršena nečija oporučna želja!?
Međutim, jedan Krčanin, dovinuvši se do službe savjetnika i veleposlanika – ambasadora njemačkoga cara Maksimilijana I, stalno na relaciji između Njemačke, Italije, Španjolske obilazeći europske metropole, skrenuo je sa svoga puta u Rim, u Urbino u Umbriju, i tamo je između godine 1493. i 1503. kupio, kako navodi u svom dnevniku, neko umjetničko djelo za koje je platio čak 128 florina. Napisao je to šturo, ne navodeći što je kupio ni od koga: Item ultima Maji quando fui ad Urbinum in eundo et redeundo exposui florenos CXXVIII.
Tko je bio taj zagonetni Krčanin?
Bio je to Pre Luca de Renaldis, „nato a Veglia in Dalmazia nel 1451“, sin Andrije i Aurore Schinella. Po majci je dakle, bio iz obitelji Schinella koja je bila u uskim obiteljskim vezama s krčkim knezovima Frankopanima. U 19. godini života (tj. 1470.) zajedno s roditeljima napustio je svoj rodni Krk i prešao u Pordenone, tada u vlasti Austrijske vladarske kuće, za vrijeme vladanja cara Fridriha III. Tamo je vrtoglavom brzinom napredaovao u svojoj političkoj karijeri, premda je bio svećenik po zvanju. Bio je očito osoba državničkog formata. Poznavao ga je i Niccolò Machiavelli koji ga spominje i citira u svom kapitalnom dijelu Il Principe – Vladar.
Rinaldisova oporuka govori nam obzirom na njegovo podrijetlo više nego što bismo površno pomislili. Taj čovjek koji je obišao čitavu tadašnju Europu, nagledao se carskih dvorova, velikih gradova i raskošnih grobnica i grobišta, no ipak, zaželio je da mu se tijelo posthumno prenese u njegov rodni Krk i da tamo bude pokopano u crkvi Franjevaca konventualaca (danas crkva Franjevaca trećoredaca). U oporuci određuje i koliko se smije odvojiti novaca da bi se u Krku napravilo grobnicu za njega. To nam najrječitije govori o njegovoj svijesti da je srcempripadao gradu Krku. Umro je doduše daleko od svoga Krka, 13 ožujka 1513, u Landau u opatiji svetog Augustina. U ovom našem slučaju, ako se ovih nekoliko šturih podataka odnose i na ovu sliku koju imamo pred sobom, onda bi to mogla biti slika iz Rafaelove radionice u Urbinu gdje je ovaj vrhunski umjetnik neko vrijeme živio i radio.
Franjo Velčić
