Razgovor s mons. Nikolom Radićem

O rodnoj ideologiji

Vi ste već prije više godina, možda među prvima na hrvatskom prostoru, u svojim izlaganjima, počeli upozoravati kako nismo dovoljno svjesni promjena koje su nastale na globalnom planu u shvaćanju temeljnih vrijednosti. Kod toga ste posebno naglašavali tzv. gender- ili rodnu ideologiju. Biste li nam kratko objasnili u čemu se sastoji gender ideologija?

Rod odvojen od spola

Gender-ideologija, ili bolje genderizam (dženderizam) je pojava novijeg datuma na svjetskoj sceni. To je jedan svjetonazor koji nameće novu antropologiju, tj. shvaćanje i razumijevanje čovjeka na neki novi način koji je nespojiv sa općeljudskim i pogotovo sa kršćanskim shvaćanjem čovjeka. O čemu je riječ: Odvajkada je čovjek slušajući i slijedeći svoju narav, svoju biologiju, u bitnim odrednicama znao tko je on, znao je da se ljudsko društvo sastoji od muškaraca i žena i znao je koja je vrijednost i svrha te činjenice. Dženderizam se međutim javlja s ishitrenom idejom da to nije i da ne treba biti tako. On tvrdi da je to društveni konstrukt: naučili su nas da tako mislimo, pa tako i mislimo. U ovoj ideologiji ‘biti muškarac’ ili ‘biti žena’ ne izvire iz naravi, nego se svatko sam treba odlučiti što će biti. Svatko se sam treba opredijeliti za neki “rod”– trajno ili privremeno, kako hoće.

Tu je rod najprije radikalno odvojen od spola. Rod i spol/seks nemaju ništa zajedničko. No seksualnosti nisu mogli zanijeka­ti biološku ukorijenjenost, ali su joj odrekli prirodnu usmjerenost i svrhovitost razbivši je u niz seksualnih orijentacija koje si opet čovjek bira kako hoće. Zato i tih orijentacija može biti koliko ljudi žele, kao i rodova.

U novom društvu koje bi po njima trebalo nastati obitelj nije više ni potrebna. Jednako je s brakom, iz kojeg izrasta obitelj. Sada se čini sve kako bi se pojam obitelji omlohavio, kako bi ona izgubila svoje jasne obrise, ono što je čini da bude obitelj, pa se promovira «obitelj u svim njezinim formama». Drugim riječima, svašta može biti obitelj. Brak slijedi istu logiku: on postaje zajednica bilo koga, bilo s kim i bilo kada. Na kraju će i ta ‘zajednica’ biti nepotrebna kao što je nepotrebna životinjama. I to ne treba čuditi, ako se zna, da u pozadini svega stoji shvaćanje da čovjek i nije nešto posebno nego samo jedna razvijenija životinja. Tu se u konačnici radi o dekonstrukciji čovjeka kao takvog, o raščovječenju.

U kakvom je to odnosu sa Novom kulturom o kojoj također govorite u posljednje vrijeme, a imali ste nedavno i razgovor o toj temi na Hrvatskom katoličkom radiju?

To je vrlo važno pitanje. Dženderizam je dio šireg konteksta, jedne nove kulture čiji je svjetonazor drukčiji od tradicionalnog ju­deo-kršćanskog i koja je postavila temelje na kojima se on mogao roditi i razviti. Dženderizam se ne može ni ispravno ni sveobuhvatno razumjeti nego u kontekstu te nove kulture koja ga je iznjedrila. Papa Ivan Pavao II. je upozoravao da svijet uplovljava u područje jedne nove kulture koju treba evangelizirati (nova evangelizacija!). Ona naime proizlazi velikim dijelom iz zapadnjačkog otpada od Boga i prikriva protukršćanski program. Osovile su se na noge nove vrijednosti, nove norme, nove paradigme, i nije lako u cijelom tom sklopu razlikovati gdje i na koji način su one protukršćanske, a gdje to nisu. A one su u vrlo kratko vrijeme preplavile zapadni svijet s jasnom tendencijom da postanu i globalno normativne. Zato se s pravom govori o kulturnoj revoluciji. Rijetki bolji poznavaoci ove situacije tvrde da je nepoznavanje tih sadržaja i procesa, kao i neuočavanje svega što je u novoj kulturi stavljeno na kocku, upravo nemjerljivih razmjera. A znamo da je neznanje uvijek ‘loš savjetnik’. Bez ozbiljnog rada na upoznavanju i razlučivanju tih ‘novih’ normi, mi možemo biti samo njihove ne­svjesne žrtve. Većina intelektualaca i ljudi na položajima već se prilagodila novim kulturnim paradigmama… Time nije rečeno da je u novoj kulturi ‘sve’ zlo. I zato je ona, uz ostalo, veliki izazov. Zato mislim da je nama, današnjim kršćanima, najpotrebniji dar Duha Sve­toga upravo dar, sposobnost razlučivanja.

Naglašavate novo značenje riječi, novi jezik u toj Novoj kulturi. Zbog čega? Odnosno, što se želi time postići?

Da bi se bilo koja kultura (ili subkultura) ‘izrazila’ potreban joj je jezik, potrebni su joj odgovarajući pojmovi, izrazi, sintagme. Rekao bih da je upravo jezik njezina najbolja legitimacija. Danas se govori o nekih 2000 novih riječi i pojmova u zapadnoj kulturi. Tu se ne misli na nove nazive koji se moraju stvarati u znanosti, tehnologiji i sl, nego na područja kao što su svjetonazor, etika, religija, pravo, društveni odnosi, narav i sl. Dvije tisuće novih riječi je više nego dovoljno da se kroz njih profilira jedna nova kultura. S tim se riječima operira u svakodnevnom životu, svi ih moraju naučiti i upotrebljavati (nerijetko i ne znajući što zapravo znače). Tako one prožimaju sav društveni život, postaju izraz jednog mentaliteta koji na određeni način nešto vrednuje ili ne vrednuje. Na jedan subverzivan i nesvjestan način to vrednovanje biva nametnuto. I ljudi ga prihvaćaju, jer inače ‘ispadaju iz igre’ (što nitko baš ne želi).

Možete li navesti neke primjere?

Umjesto otac i majka roditelj 1 i roditelj 2

Na primjerima se možda najbolje dade vidjeti o čemu se ovdje radi. Nemoguće je ovdje iznijeti i prikazati svu kompleksnost nove kulture koja se sve više etablira. Ako u nju pogledamo kroz prizmu jezične problematike, zamijetit ćemo odmah da se radi o jednom dobro smišljenom jezičnom inženjeringu. G. Orwell će to nazvati «novogovor» (1984.).

Vidimo npr. kako se postojećim riječima i izrazima daje novo značenje, a nekada ih se zamjenjuje sa drugim riječima. Uzmimo sada za naš aktualni trenutak dva važna pojma. To su brak i obitelj. Do sada smo točno znali što je u našoj kulturi i jedno i drugo. Imali su svoju ‘definiciju’ i značenje koje se izvodilo iz ljudske naravi i svrhovitosti tih veza. Znalo se zašto oni postoje i čemu služe. U novoj je kulturi naravi, ako se uopće priznaje da ona postoji, oduzeto ‘pravo glasa’. Ako mi hoćemo da bude drukčije, onda će biti drukčije. Rekao sam već kako se shvaća brak i kako obitelj. U skladu s tim mijenjamo i druge izraze unutar tih krugova. Riječ ‘zaručnici’ sve se manje upotrebljava, gura se van, u zaborav (i s njom sve ono što je ta riječ ljudima značila!). Mjesto toga uvodi se «Part 1» i «Part 2» (Dio 1 i Dio 2, ili možda Stranka A i Stranka B). Zašto to? Zato, jer se tamo jasno znalo da se radi o mladiću i djevojci, a ovdje su to «neutralni» pojmovi koji se, gledajući čisto jezično, a to je u konačnici odlučujuće, mogu primijeniti na bilo koga bilo s kim. Istu situaciju imamo i sa supruzima koji postaju «ugovorne stranke» što podrazumijeva da je brak ugovor kao i svaki drugi, kupoprodajni, poslovni, nikako više čvrsta zajednica muškarca i žene sa ciljem stvaranja obitelji. Jednako je to i s roditeljima. Nema više oca i majke, nego su oni «roditelj 1» i «roditelj 2» – tko će od njih biti 1, a tko 2, valjda se trebaju dogovoriti. Tko tu ne vidi da se ide na rastakanje obitelji koristeći baš jezik? A to je «korupcija jezika», kako kaže C. S. Lewis.

Nerazumijevanje odnosno krivo razumijevanje koje tu nastaje nije slučajno nego traženo. Jezik i govor su za čovjeka ljekoviti, kad su jasni. Reinterpretacija dobra u zlo, reći će isti Lewis, pokazuje se najprije u jezi­ku. Kada se promijene riječi ili njihovo značenje, mijenja se opće shvaćanje neke stvari. Cilj je, navesti ljude na to da nešto smatraju dobrim, što nikad ne bi učinili kada bi točno znali o čemu se radi.

Možda još neki primjer?

Konsensus mijenja stvari

Uzmite npr. riječ «konsensus» ili dogovor. Ona je poznata od ranije te ima svoje klasično značenje i svoju vrijednost. Međutim u ovoj kulturi on postaje ‘kamen temeljac’ na kojemu se grade i ‘nemoguće’ stvari, stvari koje mogu biti sasvim protuprirodne. Konsensusom se odlučuje o dobru i zlu, o ljudskim pravima, konačno i o životu i smrti. I Bog i priroda su zaobiđeni, konsensus je zadnja instanca. Evo jednog primjera koji je baš sada u nas aktualan. Protivnici referenduma «U ime obitelji» tvrde da se o braku ne smije tako odlučivati jer se time dira u «temeljna ljudska prava» homoseksualaca koji također polažu pravo na brak. Inicijativa «U ime obitelji» to opovrgava, jer je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu u jednoj nedavnoj presudi (2010.) rekao da brak ne spada među ljudska prava. No, koliko ta tvrdnja visokog suda ‘drži vodu’ i do kada će je držati postat će vam jasno kad pročitate obrazloženje te presude (odluke?). Sud je naime donio takvu odluku «jer većina država još nije to pravo dala istospolnim parovima». Time je Sud onima koji su to tražili dao i smjernice kako do toga doći. Pitanje je samo vremena i konsensus će taj problem riješiti – dakako njima u prilog. Treba samo dobiti konsensus svih država (ili barem većine) i homoseksualni brak postaje «ljudsko pravo».

Print Friendly, PDF & Email