Razgovor sa fra Vlatkom Badurinom, zlatomisnikom

Biste li mogli izdvojiti najteže i najljepše momente iz vašeg 50-godišnjeg svećeničkog djelovanja? 

Kao mladi svećenik na župi sjećam se nedjeljnih popodneva i s njima povezane osamljenosti. Promatrao sam starije i mlađe parove na šetnji, a meni nije uspijevalo pronaći odgovarajuće društvo. Takva situacija teško mi je padala i još se i sada sjećam sjete i melankolije duboko u sebi. Iz zrelije dobi bih izdvojio trenutke nemoći. Više puta sam doživio granice svojih mogućnosti. To su bile situacije kada sam dolazio do ruba i skoro zaključivao da postoje zli ljudi, ipak nisam nikada procijenio nekoga kao nemoguć slučaj, zlim, nisam nikad nad nekim prelolio štap. Naprosto nisam bio u stanju ništa pomaknuti. Na tim granicama osjećao sam dodir s onostranošću, s transcendencijom, cijelu situaciju sam predavao Bogu. Takve situacije su mi bile jako dragocjena iskustva. Takvu nemoć svakomu bih poželio. Ona je kadra izliječiti nas od mnogih umišljaja.

U najljepše trenutke spadaju situacije u kojima sam osjetio da sam se s drugim našao na istoj valnoj dužini, da je nešto među nama zaiskrilo. To mi je davalo svježinu i stvaralo reljefnost u mojim odnosima. Ovakvi odnosi su tjerali dosadu. Vrlo rado se sjećam situacija u kojima mi je uspijevalo među subraćom ili drugim ljudima stvoriti ozračje povjerenja i odanosti. Uvjeren sam da je takva atmosfera nužno potrebna za rast i razvoj religioznosti i duhovnoga života, za odnos s Bogom.

U najljepše trenutke spadaju i mnogi susreti i razgovori s mladim, starijim, iskusnim i mudrim ljudima. U svim slojevima društva ih se može naći, od priprostih domaćica, ribara pa sve do znanstvenika i biskupa.

Pokušajte usporediti svećenički život prije pedeset godina i danas. U čemu su razlike?

Već sam spomenuo da je moj svećenički život započeo u vrijeme odvijanja Drugog vatikanskog sabora koji je sa sobom donio nestajanje dosadašnjega i nastajanje nečega novoga, nepoznatoga. Sjetite se nove liturgije, preuređenja interijera crkava s novim oltarima, narodni jezik. Prisutna je bila otvorenost prema svim fenomenima, ljudima i kulturama – dijalog i ekumenizam bile su krilatice, ali i način mišljenja i ponašanja. Sve je to mlade svećenike nadahnjivalo, a starijima stvaralo glavobolju.

Crkva danas više nema odlučujući utjecaj na društvena događanja i život općenito. Pojavljuju se novi procesi razvoja kao što je liberalni kapitalizam kojemu je stalo samo do vlastitog probitka, proizvodnje, uspjeha. Sve je podređeno napretku i osobnoj promociji. Zaboravlja se na vrijednosti koje su u temeljima Europe, zaboravlja se na kršćanstvo koje sa sobom nosi ljubav, poštivanje vrijednosti svakoga. Sve to utječe i na život svećenika. Teško je u ovakvim uvjetima stvarati zajednicu, prenaglašen je individualizam, a zaboravlja se da nema razvoja osobnosti bez uspjelih međusobnih odnosa.

Današnji svećenici morat će više nastojati na uspostavljanju većeg sklada između aktivizma i tišine. Jedino na takav način bit će sposobni ostvarivati poruku pape Franje, koji poručuje da bi Crkva i njezini službenici trebali trajno biti spremni za dinamizam „izlaska“ poput Abrahama i drugih poznatih likova.

Je li brzo prošlo pedeset godina?

Kada promatram svoju životnu povijest, onda se ne pitam je li prošlo brzo ili sporo nego je li bilo živo, dinamično, kako sam se nosio s najrazličitijima izazovima, kojima sam cjelovitije, a kojima sam samo djelomično odgovorio.

Ovako gledajući mogu reći da mi je bilo zanimljivo živjeti, da sam volio živjeti, da sam volio ono što sam radio i da me stalno pratio određeni osjećaj radoznalosti, znatiželje. S ovom radoznalošću i znatiželjom volio bih susresti stvarnost koja sve obuhvaća.

Što biste, ovom prigodom, poručili vjernicima svoje rodne župe i župama gdje ste službovali?

Svojim sumještanima i drugim vjernicima gdje sam službovao prije svega zahvaljujem na podršci i povjerenju koje sam osjećao i još uvijek osjećam. Neka uzajamna podrška i povjerenje budu u dnu svakog pokušaja stvaranja zajednice života i vjere.

Imate li još nešto reći?

Volio bih u budućim generacijama vidjeti veću sposobnost uživljavanja u svijet drugoga i da na taj način otkriju dragocjenost, ljepotu stvarnosti koja nas nadilazi – Boga.

Razgovarao: A. Bozanić

Print Friendly, PDF & Email