Više se točno i ne sjećamo kad smo formalno upoznali našeg dragog Oca biskupa, službeno preuzvišenog mons. Valtera Župana, umirovljenog biskupa krčkog i predsjednika Vijeća HBK za život i obitelji. Bilo je to prije dvadesetak godina kad je počeo dolaziti na Obiteljsku ljetnu školu na Fratrovac u Zagrebu. Nedugo nakon toga preuzeo je predsjedanje Vijećem za obitelj HBK u kojem su do tada bili uglavnom biskupi i svećenici kao predstavnici biskupija uz tek 2-3 predstavnika laika. Stoga je svesrdno podupirao, moralno i materijalno, neformalne godišnje susrete svih sudionika obiteljskog pastorala u Hrvatskoj kod mons. Josipa Frkina u Velikoj Gorici. Vidio je da se Zlatko i ja angažiramo u pripravi za brak pa nas je 2000. godine predložio najprije za suradnju, a kasnije i za službene delegate Hrvatske u FICPM – Svjetskoj federaciji centara priprave za brak. Iza toga molio je da postanem članica Vijeća HBK za obitelj, a u zadnjem mandatu i tajnica.
Svaka propovijed, radni susret, ili samo telefonski razgovor s Ocem biskupom je uvijek svjedočenje vjere po principu blažene Majke Terezije „Akcija iz kontemplacije!“ Tim svojim žarom za obiteljski pastoral neobično me podsjeća i na neumornog svetog papu Ivana Pavla II, koji je na vlastitoj koži najbolje osjetio što to znači u najkritičnijim godinama odrastati i živjeti bez oca i majke. Cijeli svoj život nesebično je posvetio služenju Crkvi i obitelji kao maloj crkvi bez koje nema ni one velike. Ozbiljno je shvatio upozorenje kardinala Trujilla, predsjednika Papinskog vijeća za obitelj, da će u bivšim socijalističkim zemljama biti problema kad zapadnjački liberalizam smanji broj svećenika, a neće biti spremnih laika. Zato Otac biskup tako nesebično pomaže sve crkvene, stručne i laičke inicijative i pokrete koji brane život i obitelj. Zarazna je ta njegova vizija velike slike obiteljskog „ekosustava“ koja ne izostavlja niti jedan segment: od savjesnog rada Vijeća i Ureda HBK za život i obitelj, redovitih sastanaka s biskupima i biskupijskim delegatima, suradnje s nadležnim ministarstvom i sudjelovanja u donošenju nacionalnih strategija i zakona, do podrške raznim znanstvenim i stručnim skupovima, poticaja osnivanja znanstvenog obiteljskog instituta pri Hrvatskom katoličkom sveučilištu, podrške metropolijskim obiteljskim školama i osnivanja biskupijskih obiteljskih savjetovališta. A njegova najveća želja i vizija su župne obiteljske zajednice i udruge s mnoštvom volontera koje bi zaživile po uzoru na talijanske udruge ujedinjene u krovni nacionalni savez.
Duboko je svjestan da je za ostvarenje ovakvog sna potrebno jako puno molitve, znanja, energije i vremena jer je rad na promjeni mentaliteta najteži rad koji iziskuje plivanje protiv struje na dugi rok. Zato je svim svojim suradnicima usadio nekoliko strateških i operativnih principa koji su se pokazali djelotvornima na svim područjima života: 1) Nije važno što mi hoćemo, nego što Bog od nas traži u ovom trenutku. 2) Za promjenu mentaliteta treba djelovati kapilarno, surađivati sa svim ljudima dobre volje i unatoč poteškoćama nikad ne bacati koplje u trnje. 3) Uvijek se treba temeljito stručno pripremiti, ali svaki izvještaj mora stati na jednu stranicu, najviše na 1 list, jer se to čita odmah. Sve što je više od jednog lista ostavlja se sa strane. 4) Ozbiljan odgovoran čovjek mora se pridržavati dogovora i sve uraditi u dogovoreno vrijeme.
E ovo zadnje je već malo teže u obiteljskom životu i obiteljskom pastoralu. U knjizi „Upravljanje vremenom za katolike“ kažu da je lakše po principima projektnog menadžmenta planirati i na vrijeme izgraditi most ili neboder nego s petero male predškolske djece na vrijeme stići na misu. Evo i primjera. Poznato je kako je Otac biskup aktivno sudjelovao na kongresu FICPM u Italiji, na svim njihovom radionicama u Zagrebu i konačno na kongresu na Krku. Nikad neću zaboraviti s koliko je žara sudjelovao u pripremi kongresa u Malinskoj na temu „Razuman odnos prema materijalnim dobrima“ i svečane mise u krčkoj katedrali. A mi zaboravili ljudima reći da ponesu vodiče s propovijedi prevedenom na šest jezika i još zakasnili na misu. I sad mi je pred očima slika obučenog biskupa, svećenika i ministranata koji nas pola sata čekaju u katedrali, a Vitomir Kekelj i ja se moramo ispričati i objasniti zašto smo zakasnili s izleta 150 ljudi na Košljun i u Vrbnik. Tu leži draž nepredvidivog obiteljskog pastorala s muževima i ženama koji se nekad posvade, malom djecom koju treba loviti i presvlačiti, adolescenata kojima idu na živce naše crkvene aktivnosti, invalida sa štapovima koji se sporo penju, autobusa i brodova koji kasne, konobara koji nekad sporo poslužuju, a nekad žele dati i pokazati sve od sebe pa ih ne smijete povrijediti… (Oni u hotelu Malin zaključili su da nikad nisu imali „luđu“ grupu – muževe koji bi pjevali do 3 u noći pa nikako dočekati da pospremiš salu i svećenike koji bi već u 7 ujutro u toj istoj sali imali misu.) I objašnjenje zašto je tako teško uspješno voditi obiteljski pastoral spajajući dvije vrlo različite kulture funkcioniranja hijerarhijske Crkve i suvremenih obitelji. Srećom Otac biskup i tu pronalazi putove pokazujući da primjenjuje u životu uspješne principe pastoralnog djelovanja svog prethodnika biskupa Mahnića i budućeg blaženika nadbiskupa Stadlera. Unatoč zreloj dobi zaista je prema Bogu zadržao srce djetinje, prema bližnjem srce majčinsko, a prema sebi srce sudačko. Od srca mu na tome čestitamo, zahvaljujemo i želimo da takav uvijek i ostane!
Zlatko i Zrinka Gregov s obitelji
