Svaki čovjek je nenadomjestiv
Svatko od nas ima svoje zvanje, svoju zadaću, svoj put. Nitko ne može biti zamijenjen s nekim drugim. Svatko je odabran, ali se nitko ne može zbog toga uznositi – odabrani su i svi drugi. Nitko ne može kazati da ništa ne znači, da mu je život besmislen. Svaki je čovjek nešto posebno za Boga, svaki čovjek znači za Boga posebnu, jedinstvenu radost. Postanemo li svjestni toga, naravno da ne možemo lako zapadati u osjećaj besmisla i očaja, koji uvelike napada čovječanstvo našeg vremena. Kako moj život može biti besmislen kad me Bog poziva imenom?
Izlagao je to rapski dekan Anton Depikolozvane članovima Pokreta za život- ogranak Rab, te časnim sestrama i svećenicima u svom mjesečnom druženju; ovaj put 3. veljače prigodom Dana života i blagdana Svijećnice, Dana posvećenog života. Danas aktualna tema: kultura života i kultura smrti, koliko god to zvuči nevjerojatno u ovo današnje vrijeme konzumizma i nazovi razumijevanja i poštovanja života na način da si dajemo za pravo odlučivanja o rođenju, dužini, i time kada i kako to sve treba prekinuti, bila je rado poslušana, a predavačem vođena na način da nas suptilno uvede u tu problematiku.
Protumačio nam je dio iz enciklike o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života koju je objavio papa Ivan Pavao II. 1995. godine – Evangelium Vitae (Evanđelje života). U svom četvrtom dijelu posebno se osvrnuo na kulturu života, tj. poštivanje, unapređivanje i ljubav prema svakom ljudskom životu, od njegova začeća pa do prirodne smrti. Time se osigurava pravednost, razvoj, istinska sloboda, mir i sreća, kako pojedinca tako i zajednice.
Odgovornost za kulturu života u različitoj mjeri pripada svima, jer „obrana i promicanje života nisu ničiji monopol“, piše Papa. Tako su za širenje pobačaja odgovorni, nakon bračnog para i njihovih najbližih, „liječnici i liječničko osoblje kada stavljaju u službu smrti stečene sposobnosti za promicanje života“.
Ponovno postaje sve prisutnije pitanje eutanazije, u izravnoj suprotnosti s Petom zapovjedi. To je, naime, asistirano samoubojstvo, ili pak naprosto ubojstvo čovjeka: uz, protiv ili mimo pristanka. Postaje jasno da je dar života vezan uz obitelj, svetište života. Takav je Božji nacrt, nacrt stvaranja, ne samo u stvaralačkom činu nego i tijekom odgoja. Obitelj je naravno najprikladnije mjesto života. U obitelji se život prihvaća, štiti i razvija. Svi se tijekom cijele egzistencije nadovezuju, pozivaju na obitelj: djeca, mladi, starci, bolesni. Obitelj je škola ljudskosti, mjesto gdje na izvanredan način odzvanja evanđelje – radosna vijest života, gdje život normalno blista sjajem dostojanstva uokviren ljubavlju, predanjem i nježnošću, na što ima pravo svaka osoba. Polazeći od Evanđelja, Papa izlaže, a naš dekan pojašnjava, kako Božja zapovijed nije nikada odijeljena od njegove ljubavi: ona je uvijek dar za rast i radost čovjeka. U vremenu kad se riječ „ljubav“ zloupotrebljava i upotrebljava za sve moguće, čak i za teški egoizam, važno je ponovno otkriti mistiku ljubavi. Svaki susret može imati u sebi nešto od mistike, jer u njemu možemo anticipirati nebeski susret s Kristom. Osoba koju susrećem može biti gruba, drska, neprivlačna. Može se dogoditi da moram zaštititi svoje tijelo ili srce i čuvati se odveć bliskog kontakta s njom, barem u prvi mah. Ali nikad ne smijem zaboraviti da duboko u njoj prebiva Isus Krist. Stvarnost se često radikalno razlikuje od onoga što se vidi i primjećuje. Kao što mi je vjera potrebna da prepoznam Krista u bijeloj hostiji, tako mi je potrebna i da ga otkrijem u čovjeku. Vjera je upravo taj potencijal koji smo dobili da se ne zalijepimo na vidljivi, vanjski izgled, nego da prodremo do stvarnosti.
Naravno, i na kraju da bi smo upotpunili svoja razmišljanja i prihvatili s osmjehom ono što je izrečeno, da bi se što bolje razumjelo pojašnjeno, vlč. Anton je sa svojom gitarom pratio pjesmu Navještenje koju smo zajedno otpjevali, te izmolili molitvu sv. Ivana Pavla II. za obitelj. I na kraju se počastili slatkim i slanim delicijama da se ne zaborave ustaljeni običaji.
Ružica Kaštelan
