Krčki biskup mons. Ivica Petanjak, u koncelebraciji krčkih svećenika i redovnika, predslavio je svečana misna slavlja Polnoćku i jutarnju sv. misu. Pjevanje je animirao krčki katedralni zbor. U nastavku donosimo malu fotogaleriju ali i cjelovite homilije biskupa Ivice.
Homilije biskupa Ivice
Misa Polnoćka
Ovo evanđelje koje u liturgiji čitamo samo ove noći, stavlja naglasak na povijesnost Božjega utjelovljenja, rođenja i dolaska na zemlju. Ako ostavimo po strani neke detalje kao što su koliko se tko u računanju vremena prevario, ostaje činjenica da se druga božanska osoba, Sin Božji, utjelovio u točno određenom prostoru i vremenu, kad je car August provodio popis svijeta i kad je Kvirinije upravljao Sirijom.
Luka evanđelist, koji izričito kaže da je prije pisanja evanđelja »sve, od početka, pomno ispitao« (Lk 1,3) želi naglasiti da ono što piše ima svoju povijesnu utemeljenost i da se bazira na događajima i činjenicama koje se mogu provjeriti.
Ali evanđelje nema samo tu povijesnu notu činjenične utemeljenosti i provjerljivosti nego u sebi nosi i teološku poruku spasenja koja se temelji na uzajamnosti susreta Boga i čovjeka. Bog se služi nekim datostima ovog svijeta i procjenjuje pogodan trenutak, pogodno vrijeme, da iskoristi postojeće stanje na zemlji kako bi prenio poruku neba.
Zato Evanđelist naglašava da je ovo prvi puta da se provodi popis svega svijeta, da prvi puta postoji vladavina koja obuhvaća krug zemaljski, da je sav svijet na okupu i prvi put vlada svjetski mir (Pax Romana). Svijet bez granica, u kojem je došlo do susreta Izabranog naroda koji ima tisućljetnu objavu Božju i poganskog rimskog carstva. Tome okupljenom svijetu sada je prilika prenijeti poruku neba koja također ima univerzalno, sveopće i sveljudsko značenje. Poruku koja ne bi trebala naići na granice i zapreke nego se, dapače, slobodno proširiti svijetom i prožeti sve narode.
Na prvi pogled, izgleda da se sve sretno poklopilo i da može biti ispunjena vjekovna ljudska čežnja i vječna Božja težnja da podari svijetu Spasitelja. Kad izgleda da je sve spremno za taj najveći događaj povijesti, činjenice nas demantiraju: Bog dolazi na svijet, ali ga svijet već od samog njegovog dolaska, od njegova rođenja, ne želi. Kaže evanđelist da se za trudnu ženu pred porodom i njezina muža »nije našlo mjesta u svratištu« (usp. Lk 2,6). Za njih, među ljudima, nema mjesta ni u trenutku poroda, ali ni kasnije, kada sad već odrastao Isus bude rekao »lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječi nema gdje bi glavu naslonio« (Mt 8,20). Tako će biti sve do završetka njegova života kada biva raspet izvan grada (usp. Heb 13,12).
Kakav povijesni apsurd: svijet čežnje i moli, kuka i vapi za Spasiteljem, a kad on dođe za njega na svijetu nema mjesta. I od tog njegovog povijesnog dolaska na svijet pa do dana današnjega ništa se osobito nije promijenilo.
Nama je Bog potreban samo toliko da ga mi maksimalno iskoristimo za svoje potrebe, ali nama nije potrebna njegova poruka. Nama treba izvanjska forma Boga, ali nam nije potreban njegov sadržaj. Potrebna je stabilna i čvrsta građevina, ali ćemo unutrašnjost urediti mi, po svojoj volji. Nije nam potrebna Božja blizina i ne treba nam on kao osoba, nego kao ideja koju ćemo moći iskoristiti kako bi stvorili svijet bez Boga. Treba nam Bog bez Boga. To je lijepo prije tjedan dana rekao jedan komentator duhovne misli na radiju: »Božić je ‘in’, Bog je ‘out’.« Treba nam božićna priča koju treba pretvoriti u komercijalnu bajku, ali nam ne treba teološko značenje i poruka Božića. Zašto se Bog rodio kao čovjek, zašto na takav način? Što nam time poručuje? Što sve to za nas znači? Ta pitanja kao da ne postavljamo.
Naš glavni grad je već drugu godinu zaredom odnio prvo mjesto u natjecanju za najbolji advent u Europi. Nije da nam nije drago zbog toga, zbog promidžbe naše zemlje i svega što s tim ide. Ali, taj advent ne završava noćas kako bi trebao jer zanemarujemo njegov pravi teološki smisao kao vremena iščekivanja dolaska Mesije. Taj advent, kako su ga ljudi zamislili, trajat će i kad završi cijelo božićno vrijeme i nastavit će se i pretočiti u vrijeme karnevala. U takvom adventu nitko ne govori o Mesiji koji dolazi, o našoj pripremi da ga spremni dočekamo, o crkvama koje bi trebalo posjetiti, o sakramentima koje treba slaviti… već se nabrajaju vrste jela koje treba obavezno probati, gradske četvrti koje treba razgledati… To je advent bez Isusa Krista; Božić bez Božića. U tom adventu i Božiću nema glavnog lika Isusa Krista, nema Boga koji se rađa kao čovjek, nema Spasitelja koji oslobađa čovjeka od svega onoga što ga zarobljava da spozna sebe u pravom svijetlu, nego napasnika koji ti nabija komplekse što još nisi bio tamo, vidio ovo ili ono, što još nisi nešto kupio ili isprobao… I to ozračje ulice, trgova, vanjštine, pojavnosti, ulazi i uvlači se u kuće, obitelji, pojedince i poručuje: iskoristimo ideju Božića i uklonimo Boga koji nam dolazi.
Ako niste, još stignete napraviti mali Betlehem u svojoj kući. Ako ništa, barem Mariju, Josipa i Isusa, ili samo malog Isusa na slamici, i upalite svijeću ili malu svijetiljku. I zastantite ovih dana pred tim djetetom na slamici, u štalici, zagledajte se u njega, recite mu koju riječ, pitajte ga nešto, recite mu da je dobrodošao u vašu kuću, u vašu obitelj, u vaš život… Tako ćemo vratiti pravi smisao Božića i tako će se dogodi ono jedino što Bog želi: njegov i naš susret. Amen.
______________
Misa božićnog jutra
Sva naša slavlja i svi naši spomendani i blagdan, bez obzira kakvog su karaktera, svjetovnog ili religioznog, osobni ili društveni, nacionalni ili internacionalni, ne mogu biti i ne mogu se slaviti bez spominjanja početka. Svako je slavlje prisjećanje početka ili brojenje i nabrajanje nečega što je nekad počelo: od dana našeg rođenja, vjenčanja, zavjeta, ređenja, oslobođenja, izuma, osnivanja, izgradnje, otvorenja, preseljenja, useljenja…
Postoje neki počeci kad se nešto značajno dogodilo u našem životu ili u povijesti naroda ili svijeta koji nose trajna obilježja.
Znanstvenici još uvijek traže neki početak kad je zaživio ovaj svijet, kad je i kako je započeo ovaj svemir, samo ne znam i ne razumijem što bi time postigli? Da li bi spoznaja tog početka riješila sva pitanja i probleme na zemlji ili bi sve išlo kao i do sada. Činjenica je da se danas kada se nešto novo otkrije, često porijeklo toga smjesti milijune godina unatrag pa tko voli neka dokazuje da li je to bilo sto ili petsto milijuna godina prije nas. Čini se da se tako postupa baš zato što se dolazi do spoznaje da što više otkrivamo ovaj svijet to nam on postaje i ostaje veći misterij kojeg ćemo mi sve dublje spoznavati, ali ga nikada do kraja nećemo moći spoznati.
Petstotina godina prije Ivana evanđeliste više grčkih filozofa bilo je zaokupljeno idejom početka: en arché. Što je početak svega? Što je uzrok svega svemira? Što je vječno, sigurno, stabilno, nepromjenjivo? Što daje život?
Tako se i mi danas, kad slavimo Kristov rođendan, vraćamo na početak njegova života. Ali budući da to dijete nije samo čovjek nego je i Bog, onda nas njegov rođendan vraća uistinu na početak svega. Ide puno dalje od betlehemske štale, sve do Boga samoga.
No, kako Bog nema početka ni kraja ne podliježe kategorijama prostora i vremena, a budući da je nadvremenski i nadprostorni, znači nadpovijesni, ne može mu se odrediti početak ni kraj i ne mogu mu se brojiti godine. Ivan evanđelista ipak govori o početku: »U početku bijaše Riječ…« (Iv 1,1). O kakvom je početku riječ?
O početku svemira. O početku ovog vidljivog svijeta. O početku zemlje i čovjeka. Ali, na početku svega stvorenoga, na početku svega vidljivoga, stoji nevidljiva Riječ Božja. Bog sve stvara svojom Riječju. I samo je to pravo stvaranje. Čovjek ne stvara. Čovjek samo uobličava ili pretvara jednu vrstu materije u drugu, jedan oblik u drugi, ali ne doziva u život nešto ni iz čega. To čini samo Bog. On reče i postade. Božja riječ, Božji govor, onog trenutka kad izlazi iz njegovih usta postaje stvarnost, dobiva oblik, postaje vidljiva forma. Postaje život. Počinje nova egzistencija.
Na početku svega stvorenoga stoji Božja Riječ, stoji Božji govor a ta Božja Riječ i taj Božji govor zove se Sin Božji, druga Božanska osoba. Bog se u svome Sinu sav izgovorio, sav se izrekao, sav se objavio. I sav stvoreni svijet stvoren je na sliku Sinovljevu i stvoren je radi Sina. I kad je stvarao prvog čovjeka, Bog ga je stvorio na sliku Sina svoga. Božja je zamisao i želja bila da prvi čovjek, i svaki čovjek, bude tako s njime povezan kao što je to bio i ostao njegov Sin, Sin Božji.
Sav je svijet stvoren radi Sina i sav je svijet stvoren u Sinu. Zašto je taj Sin, koji je s Ocem i Duhom Svetim Bog, postao čovjekom i rodio se u Betlehemu? Da u svakoga od nas ponovno utisne onu iskonsku sliku na koju smo svi mi stvoreni u promislu Božjem prije postanka svijeta, a koju smo izgubili što svojim osobnim, što po našim praroditeljima naslijeđenim grijehom i okretanjem leđa Bogu. Bog je postao čovjekom da nas ponovno obožanstveni, da nam povrati dostojanstvo Božjih sinova i kćeri, da budemo onakvi kakve nas je Bog želio i zamislio u svome Sinu dok smo još bili u njegovom promislu prije nego se taj promisao ostvario, prije nego nas je Bog izgovorio, prije nego smo zadobili ovaj oblik.
Ivanov Proslov, Ivanovo evanđelje, polazi od vječnosti koja ulazi u vrijeme. Polazi od Boga koji postaje čovjekom. Sin Božji time što postaje čovjek ne prestaje biti Bog. Isus Krist je jedino biće na svijetu koje u isto vrijeme živi u vječnosti i u vremenu. I sve ono što nam govori ovdje u vremenu, govori nam iz vječnosti. Objavljuje svijetu otajstva neba. Objavljuje čovjeku Boga.
Vi ćete reći da je ovo težak govor. Istina. Ali, to je današnje evanđelje. Ako su ga mogli razumjeti oni prije 2000 godina, onda ga i mi jednoć moramo razumjeti. To je istina Božića. To je ono što danas slavimo. I to je ono što se u potpunosti razlikuje od Adventa u Zagrebu, Adventa u Beču ili Adventa u Krku. To nisu kobasice, ni fritule, ni bakalar…. nego stvarnost koja je zauvijek promijenila lice Zemlje i stanje čovjeka.
Nakon Isusova utjelovljenja i rođenja ni Bog ni čovjek više nisu isti. S utjelovljenjem Riječi mijenja se »ontološka« struktura Boga i čovjeka. I Bog i čovjek ostaju ono što su bili, ali dobivaju nešto što do tada nisu imali. Bog postaje čovjekom, a čovjek postaje Bogom, sve to u Isusu Kristu. To je bitna, strukturalna, životna promjena koja zauvijek označava i razlikuje Krista od bilo koga drugoga na svijetu. Sve što jesmo, sve što imamo, sve za čim težimo, dobivamo u Isusu Kristu. On je središte svega svijeta i svega stvorenoga.
A sve nam to Isus Krist daje, recimo tako, na kapaljku. Daje nam pomalo. Daje nam onoliko koliko mi u datom trenutku možemo shvatiti i prihvatiti.
Zašto nam je Spasitelj svijeta došao kao dijete? Zato da rastemo zajedno s njim, da napredujemo zajedno s njim. Došao nam je kao čovjek, ali kao čovjek koji još ima rasti i ostvariti se. Kao čovjek koji to treba tek postupno postajati. I zato i njegovo utjelovljenje nije bilo odjedanputa. Mi kažemo da se Riječ Božja utjelovila onoga trenutka kad je Marija rekla anđelu: »Neka mi bude po tvojoj riječi«. I opet imamo riječ koja postaje tijelo. Govor koji dobiva formu. Istina je da se u tom trenutku Riječ utjelovila, ali se nije prestajala utjelovljavati cijeloga Isusova života. Svaki put kad je Isus na svojoj koži proživljavao ovaj život kao jedan od nas, proživljavao je to kao čovjek. Iskustveno je osjećao što to znači biti čovjek u dobru i zlu, u radosti i žalosti, slavljen i klevetan, hvaljen i ogovaran. Upravo zato, nitko nas na ovome svijetu ne može bolje razumjeti od Isusa Krista, Boga i čovjeka, čiji ljudski početak i rođendan danas slavimo i koji nas poziva da zajedno s njime krenemo u život i poput njega rastemo u mudrosti i milosti i da ruka Božja bude nad nama (usp. Lk 2,40). Amen.
